Na putu kroz Europu darovao čarape 
i majicu imigrantu

Obojica su stranci u toj zemlji. Hrvoje Jurić, 26-ogodišnjak iz Vrbice kod Đakova, kroz Italiju je bio tek na proputovanju. Prelazio ju je biciklom. Samo Bog zna kako je tamo stigao Libijac Soni. Taj je 22-ogodišnjak u domovini ostavio suprugu i dvoje djece te u jednoj majici, hlačama i tenisicama krenuo “trbuhom za kruhom”. Jedan je od brojnih imigranata koje je Hrvoje susreo na svojoj 7000 kilometara dugoj avanturi “na pedalama” kroz Europu.

Snimio prelazak Alpi

– Pitao me mogu li mu pomoći pronaći posao, ali jedino što sam mogao bilo je pokloniti mu majicu i jedan par čarapa. Nemam mnogo, ali njemu je potrebnije – priča mladi putopisac Hrvoje.

Imigrante je upoznavao uz cestu. Najviše ih je stiglo iz afričkih zemalja. – Došli su u Italiju raditi i slati novac obiteljima u Afriku, ali većina njih bude zaposlena tek mjesec dana, poslodavac uzima novac i potom im uruči otkaz – navodi.

Pedale bicikla Hrvoje je pritisnuo 14. svibnja. Otisnuo se na njima iz Šibenika, s Festivala putnika. Sa sobom je ponio kartu s iscrtanim “krugom” po Europi i oko 50 kilograma opreme. Iza njega je “odpedaliranih” već 1700 kilometara.

Prijelaz preko alpskog vrha Col de Tende, visokog 1871 metar, bio mu je dosad najteža dionica. – Prešao sam ga s prijateljem Claudiom. Sve smo zabilježili kamerama, tako da će, uz knjigu koju planiram napisati, nastati i kratki dokumentarac – otkriva. Nakon što se s Alpa “dokotrljao” u Monaco, doživio je bliski susret s automobilom. – Uspio sam ga izbjeći, ali mi je samo prednja kočnica zakočila. Vozio sam jako brzo pa se bicikl prekobacio, a ja preko njega. Puknuo mi je prednji nosač bisaga, a s njim i gitara. Bicikl i dalje vozi, a ja sam samo lakše ozlijeđen – priča. Tada je prvi put, dodaje, razmišljao ima li smisla ići glavom kroza zid.

“Skrij sve predmete!”

– Ne bih rekao da se radi o strahu, ali shvatio sam kako je najbolje da se držim manjih naselja koja su sigurnija što se tiče prometa, ali i mještana. Ljudi su opušteniji i susretljivi – zaključio je. Da je tako, uvjerio se i kada se u utorak zaputio u Marseille. – Na ulasku u grad jedan mi je mladić savjetovao neka sakrijem sve predmete i pripazim na bicikl. Šokirao me. Kad sam kročio u ulicu koju sam tražio, sve mi je bilo jasno. Uska je, kao na tržnici, svi viču na svom jeziku i gledaju kamo sam zalutao, a nekoliko ih je i vikalo za mnom – govori. Iz Marseillea nastavlja prema sjeveru do La Manchea. Noći ne provodi u hotelima ili motelima, nego u domovima ljudi koje upoznaje preko “Couchsurfinga”, internetske stranice zaljubljenike u putovanja.