Bila je srijeda, 27. studeni 1991., tjedan nakon pada Vukovara, a američki veleposlanik u Njemačkoj Robert M. Kimmitt točno u podne sjedio je u Bonnu s Michaelom Libalom, njemačkim diplomatom koji je u ministarstvu vanjskih poslova vodio desk za Jugoslaviju. Ono što Nijemac govori Amerikancu, a što je zabilježeno u dosad javno nepoznatoj diplomatskoj bilješci koju je pronašao Večernji list, dočarava koliko su Nijemci snažno lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije unatoč otporu nekih važnih zemalja unutar tadašnje Europske zajednice, pa i unatoč lobiranju SAD-a da uspori to priznanje.
Samo sat-dva nakon povjerljiva sastanka s njemačkim diplomatom, najupućenijim u to pitanje, Amerikanci, ali i cijeli svijet, mogli su čuti njemačkog kancelara kako javno pred svojim parlamentom, Bundestagom, govori da će SR Njemačka priznati Sloveniju i Hrvatsku prije Božića, čak i ako njezini europski partneri ne pristanu da svi zajedno to učine. Nije, dakle, velika tajnovita novost kad njemački diplomat na sastanku govori američkom kolegi da će Njemačka intenzivno raditi na tome da sve zemlje EZ-a priznaju Hrvatsku i Sloveniju, no da je spremna djelovati i bez takvog konsenzusa EZ-a, povlačeći sa sobom “koliko god država može sakupiti”. Ali vrijednost diplomatske bilješke tog sastanka, pa i iz ove perspektive četvrt stoljeća nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, jest u tome što dočarava koliko je duboka bila ta njemačka podrška priznanju.
Takva njemačka politika vođena je “snažnim osjećajem moralne uvrede koju Kohl, Genscher i općenito njemačka javnost osjećaju zbog besmislenih etničkih sukoba temeljenih na povijesti”, prenosi američka depeša riječi njemačkog diplomata. Nijemci, međutim, ne padaju u zamku moralnog izjednačavanja svih strana, već otvoreno govore Amerikancima tko je najodgovorniji.
Rat za “veliku Srbiju”
“Njemačka neće donijeti odluku o priznanju ako Hrvati ne pristanu na to da preuzmu i pridržavaju se Carringtonovih prijedloga o jamstvima prava manjina. Ali Srbi su, ipak, agresori. Hrvati se mogu samo braniti. Izbor između dodatnog nasilja ili pregovaranja leži na Beogradu, ne na Zagrebu”, bilježi američka depeša stavove koje u razgovoru iznosi Michael Libal. “Libal je ponovio ranije izrečen stav da rat u Jugoslaviji nije rat za odcjepljenje, nego rat za “veliku Srbiju”. Drugim riječima, Srbiji se ne smije dopustiti da se skriva iza fantazije o tome da i dalje pokušava sačuvati jugoslavensku državu”, piše dalje u diplomatskoj bilješci. Nijemac uvjerava Amerikanca da međunarodna zajednica “mora inzistirati” na republičkim granicama. “Srbija, nasuprot tome, inzistira na etničkim granicama, čije bi priznanje imalo ozbiljne posljedice na mnoge druge dijelove svijeta”, prenosi ovaj dokument. Priznanje principa koji je zagovarala Srbija “nagradilo bi agresora”.
Američko protivljenje
Poznato je, naravno, da se Njemačka najviše od svih zalagala za međunarodno priznanje Hrvatske, ali jedna druga američka diplomatska bilješka, napisana 13. prosinca 1991. u veleposlanstvu u Haagu, otkriva dosad javno nepoznat detalj: Nizozemci govore Amerikancima da su im Nijemci “priznali da je nacrt novog hrvatskog zakona o nacionalnim manjinama napisan u Bonnu, očito s namjerom da se ukloni argument protiv priznanja”.
Unutar Europske zajednice, protivnici “preuranjenog” priznanja Hrvatske koristili su argument kojim se izražavala bojazan za prava srpske nacionalne manjine. Objava povijesnog izvješća Badinterove komisije (14. siječnja, dan prije međunarodnog priznanja) kasnila je tri dana upravo zato što su se čekala pisma koja je Robert Badinter tražio od predsjednika Franje Tuđmana kako bi komisija bila uvjerena da će Hrvatska srpskoj manjini omogućiti maksimalna prava, pa čak i širok oblik autonomije. Američka depeša napisana 15. siječnja 1992. tvrdi da su to objašnjenje o kašnjenju Amerikancima dali visoki dužnosnici EZ-a. Tuđman je pisma, na izričit Badinterov zahtjev, poslao 11. i 13. siječnja.
Sve to vrijeme krajem 1991. i početkom 1992. Amerikanci su se, međutim, protivili “preuranjenom” priznanju Hrvatske ne toliko zbog pitanja prava manjina (iako i zbog toga) koliko zbog argumenta da bi priznanje trebalo vezati uz postizanje sveobuhvatnog rješenja za mirni raspad SFRJ.
“SAD gotovo sigurno neće priznati Sloveniju ili Hrvatsku ako ne bude mirno ispregovaranog rješenja. SAD ne traže da Jugoslavija ostane sačuvana, ali nećemo podržati priznanje unilateralnog čina odcjepljenja”, piše u bilješci State Departmenta o razgovoru zamjenika američkog državnog tajnika s austrijskim ministrom Aloisom Mockom. Austrijanac, dodaje ta bilješka, govori da većina njegovih europskih kolega smatra da je “priznanje Hrvatske pitanje vremena”, ali da “bez primirja neće postojati Hrvatska koja bi ostala da se može priznati” jer je “federalna armija izvan kontrole i praktično je izvela udar”.
U bilješci napisanoj 3. prosinca 1991. američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmerman tvrdi da “međunarodno priznanje jugoslavenskih republika, u izostanku političkog rješenja, predstavlja sigurnu formulu za još veće nasilje – poanta koju su ovoga tjedna veleposlaniku odvojeno naglasili i (Cyrus) Vance i ministar vanjskih poslova (Budimir) Lončar”.
Nizozemci predlagali odgodu
SAD je priznao Hrvatsku 7. travnja 1992., ali diplomatske bilješke američkih diplomata diljem Europe pokazuju da su aktivno lobirale protiv njemačkih nastojanja unutar EZ-a. Dana 13. prosinca 1991. lobiraju kod Francuza, od kojih traže da uspore odluku o priznanju, ali Francuzi im kažu nek idu kod Nijemaca jer su oni glavni zagovornici, otkriva jedna depeša iz američkog veleposlanstva u Parizu. Istoga dana, 13. prosinca 1991., američko veleposlanstvo u Haagu javlja State Departmentu da će Nizozemci predati demarš kojim traže da EZ postavi kriterije za priznanje Hrvatske i da odredi 1. ožujka 1992. kao rok za priznanje. Nizozemski ministar Hans Van der Broek nada se da će takav manevar dovesti do toga da na sastanku ministara EZ-a 16. prosinca ne bude dogovoreno “nikakvo priznanje”, povjerava se američkim diplomatima.
No, nakon odluke europskih ministara 16. prosinca, belgijski diplomati 18. prosinca otkrivaju Amerikancima što se događalo u raspravi na zatvorenom sastanku i američka bilješka o tome daje i danas vrijednu perspektivu. Svi u tadašnjoj Europskoj zajednici bili su složni oko toga da je Srbija (engl.) “odd man out”, čudak, tvrdoglavac, koji odbija sve prijedloge. “Tu je, u suštini, jedna strana protiv cijelog svijeta”, piše u bilješci. Belgijci prenose Amerikancima stav koji poziva na razumijevanje teške pozicije u kojoj se nalazi Hrvatska: “Netko može reći da Hrvatska nije implementirala jamstva koja se tiču manjina. Ali, natjerati Zagreb da pokaže da ispunjava obveze prema srpskoj manjini na području koje kontrolira JNA značilo bi prihvaćanje okupacije”, citira američka depeša belgijsko (europsko) razmišljanje.
“Iako zasigurno neće zaustaviti borbe, međunarodno priznanje će internacionalizirati jugoslavensku krizu i ukloniti izlike za organizacije kao što je UN da se ne laćaju tog pitanja”, dodaje se u tom dokumentu.
Pomoć Željezne Lady
Unutar EZ-a Britanci i Francuzi pokušavali su usporiti njemački tempo priznanja, ali Francuzi su se svrstali uz Njemačku u interesu zajedništva EZ-a, odnosno, kako piše u jednoj američkoj bilješci iz Pariza 6. prosinca 1991., shvatili su da razvoj događaja u Njemačkoj predstavlja “novu stvarnost” kojoj se Francuska mora prilagoditi. U Velikoj Britaniji znatan javni pritisak napravila je bivša premijerka Margaret Thatcher koja se 22. studenog 1991. pojavila na britanskoj televiziji apelirajući na Vladu ne samo da prizna nego i naoruža Hrvatsku kako bi se obranila od srpske agresije.
Koliko je duboka bila njemačka podrška Hrvatskoj, kao i njihova želja da se izbjegne daljnja eskalacija sukoba, ilustrira još jedan detalj iz američke depeše s početka teksta. Ministar Genscher je krajem studenog imao ideju da se “pojedinim jugoslavenskim republikama obeća trenutačni pridruženi status u Europskoj zajednici, uz obećanje članstva, pod uvjetom da će politički surađivati u budućnosti”. Drugim riječima, da je ta ideja zaživjela, Hrvatska bi prije 25 godina ne samo bila međunarodno priznata nego bi i ušla u današnju Europsku uniju istog trena na mala vrata.
>> Na današnji dan prvi put je puštena Thompsonova pjesma 'Bojna Čavoglave'
Jesmo li mi "čeličnoj lady" dali kakav orden? Ako nismo, trebali bi i posthumno.