Kada sam se teškom mukom 2008. godine vratio kući iz Pekinga, s Olimpijskih igara, rekao sam: Nikad više u Kinu. Naime, prije sedam godina, umjesto u ponedjeljak, u Zagreb sam se vratio tri dana kasnije jer su se čak dva zrakoplova pokvarila. Jedan koji je trebao poletjeti iz Šangaja, a drugi iz Nanninga. No, Svjetski atletski savez samo godinu dana kasnije dodijelio je organizaciju svjetskog prvenstva Pekingu 2015. godine. I tako, sedam godina poslije, evo me na istom mjestu. Je li se grad promijenio? Pa nije previše. Ipak, nije ovo Doha gdje se svaki mjesec mora sagraditi nešto novo. Olimpijski park ostao je isti, samo ovaj je put bila puno manja gužva nego za vrijeme Igara kada sam se na svakom koraku sudarao s ljudima.
U devet dana, koliko sam boravio u Pekingu, prohodao sam točno 113 kilometara, napravio sam 161.114 koraka. Ne, naravno da nisam samo pješačio. Bilo je tu i nešto vožnje metroom i taksijem. Najteže i najdulje bilo je hodanje prema stadionu Ptičje gnijezdo. Od obje stanice metroa (Olimpic centar i Olimpic Green) udaljenost je bila poprilična. Još su tu i brojne kontrole, po nekoliko minuta gubi se na preglede torbi, ali i bočica s vodom ili sokom.
Oprez, otrov u bocama...
– Svatko tko unosi bilo kakvu bocu s tekućinom mora je otvoriti ispred nas i popiti nekoliko gutljaja. Zašto? Pa zato da ne bi unio u olimpijski park nekakav otrov kojim bi mogao napraviti dosta štete – rekao nam je jedan od zaštitara.
Mislim si, zašto ljudi od kuće nose napitke kada ih mogu kupiti na jednom od brojnih kioska koji prodaju sokove. Odgovor je prilično jednostavan. Bočica od pola litre coca cole u dućanu košta tri juana (isto toliko kuna, op. a.), a na kioscima u olimpijskom parku deset. Čak je na kioscima unutar stadiona bila pet juana. Prva dva dana. Treći dan bila je osam.
– Kako je moguće da ste od danas do sutra poskupili za tri juana? – pitao sam prodavačicu.
– Gazda je procijenio da nismo dovoljno zaradili prva dva dana pa smo malo povećali cijenu – rekla je bez pardona.
Računi naravno ne postoje. Ne samo za piće nego za sve. Kupite, primjerice, mali "špeceraj" u dućanu i od trgovca ćete dobiti samo ispisano brojku na digitronu.
– Može račun?
– Molim? Nema toga – rekao je trgovac bez imalo straha od bilo kakve inspekcije.
Nevjerojatno je kakav je omjer cijena u dućanu i restoranu. Tako najpoznatije kinesko pivo Tsingtao u dućanu košta pet, a u restoranu čak 35 juana. I zato Kinezi najčešće piju u lokalnim birtijama, a skupe restorane ostavljaju strancima. Tsingato je svijetlo pivo s 4,3 posto alkohola koje osim osnovnih pivskih sastojaka sadrži i rižu. Zanimljivo je da je Tsingtao trenutačno najskuplje prodavano pivo u Beogradu.
– Može jedan Tsingtao? – pitali smo u jednom od brojnih kafića u Sanlitunu, elitnom dijelu grada koji nas neodoljivo podsjeća na Manhattan s obzirom na visoke i moderne zgrade.
– Ne držimo domaće pivo. Samo strana. Može Heineken, Corona, Budweiser – počeo je nabrajati.
– Može Ožujsko? Malo me je čudno gledao ne sluteći da se zezam. Naručio sam Coronu i napravio veliku pogrešku. Naime, jedna Corona, a hvala Bogu, popio sam dvije, košta 110 kuna.
– Jesu vas zeznuli? – pitao me jedan Nijemac koji se šetao sa suprugom.
– Svi ovi barovi napravljeni su kako bi stranci potrošili hrpe i hrpe novca. Domaće ljude ovdje nećete vidjeti u velikom broju. Samo one bogatijeg džepa. A vlasnici barova lukavo privlače strance. U svakom kafiću je živa muzika te show nastupi plesačica oko šipke – kazao mi je Nijemac koji radi u veleposlanstvu.
A da ima bogatih Kineza, vidjelo se po voznom parku u ulicama oko ovog elitnog dijela grada. Vidjeli smo najnovije modele BMW-a, Mercedesa, Audija, Hyundaija, Toyote...
– Oni više odlaze u elitne restorane u društvo svojih djevojaka nego u ove barove – rekao je simpatični Nijemac i odjurio dalje.
Restorana ima koliko hoćeš, perzijski, turski, talijanski, indijski, francuski. I u svakom je gužva, posebice u vrijeme večere. Cijena? Prava sitnica – između 300 i 400 juana što je jako puno s obzirom na to da ista takva večera u bilo kojem manjem restoranu u siromašnom dijelu grada košta između 30 i 40 juana.
Nema Facebooka, Twittera
Ono što me je užasno nerviralo bio je internet. U hotelu je signal prilično slab. Stranice koje sam pretraživao sporo su se otvarale, a razgovor preko Vibera je kao pričanje s robotom. U Kini se ne koristi pretraživač Google, nemaju pristup društvenim mrežama Facebooku i Twitteru. Srećom, sve je to radilo u press-centru na stadionu gdje je ipak bilo više od tisuću inozemnih novinara kojima je Facebook kao dobar dan.
– Imamo mi neke svoje društvene mreže, ali čule smo da je Facebook čudo – rekla mi je jedna djelatnica u press-centru.
Vozeći se svakodnevno podzemnom željeznicom, nema osobe koja ne krati vrijeme držeći u ruci mobitel ili tablet. Neki se dopisuju, neki gledaju filmove ili omiljene TV serije, neki čitaju knjige. Nitko ni s kim ne razgovara. Čak sam primijetio da se dvoje mladih dopisuju preko mobitela, a sjede jedno do drugoga. Vrhunac je bio kada sam vidio ljubavni par koji je izašao na ručak. I dok su čekali jelo, uredno je svatko od njih tipkao na mobitelu.
– Da mene dečko izvede na ručak i da onda tipka na mobitel, dobio bi odmah nogu. Pa to je u najmanju ruku nepristojno – rekla mi je kolegica Tea.
No, Kinezima nije nepristojno da kišu bez ruke na ustima, da pljuju po podu, da skidaju cipele na javnom mjestu. Nije im problem ni spavati gdje se to obično ne radi. U redu je ako zaspe u podzemnoj između dvadesetak stanica koliko im treba od točke A do točke B, ali da spavaju na cesti, u parku, na klupi. To nije baš lijepo vidjeti.
– Puno radimo i puno se umaramo. Treba preživjeti iz mjeseca u mjesec. Kod nas riječ godišnji odmor ne postoji. A i kamo bismo otišli? Nemamo Karibe, Acapulco ili Maldive – istaknuo je Nao Min koji radi na održavanju čistoće u hotelskom SPA centru.
Ljudi u crnom glume taksiste
Još dok sam bio na Igrama 2008. godine upozorili su me na veliki smog u zraku. Sedam godina kasnije i dalje se ne vidi sunce, ali nije tako strašno. Čak nema ni toliko puno starih automobila koji ispuštaju crni dim. Nema nijednog motocikla. Barem ne koji voze na benzin. Naime, svi mali motocikli voze na struju. Onih s malo većom kubikažom nema na cesti. Oni jednostavno nemaju mogućnost nigdje razviti velike brzine. Problem s ovima na struju je što ih uopće ne čuješ. Nije problem po danu, već po noći jer većina malih ulica nije osvijetljena. Motocikl je jedno od boljih prijevoznih sredstava u Pekingu, pogotovo danju kada su velike gužve na ulicama. Stoga nije preporučljivo ići automobilom jer vožnja može potrajati satima. Taksijem se isplati voziti samo u gluho doba noći ili nedjeljom kada je manji promet.
Osim službenih taksija, postoje i oni koji voze na crno, bez taksimetra. I dok su službeni taksiji obojeni u žuto, ovi drugi su crni, sa zatamnjenim staklima.
– Idete do aerodroma? Može, vozim za 200 kuna – prišao mi je jedan od "ljudi u crnom".
– Hvala lijepa. Pričekat ću pravi taksi i odvest se za osamdeset – odgovorim.
Šoping u Kini najisplativiji je u Silk marketu. Riječ je o centru koji izvana, ali i iznutra, izgleda poput najmodernijih šoping-centara koje viđamo u svakom većem gradu. Prostire se na sedam katova i u njemu ima 1700 dućana u kojima se doslovce može kupiti sve, od igle do lokomotive. Vikendom ovdje prođe između 50 i 60 tisuća ljudi. Otvoren je 2005. godine, a ono po čemu je poznat jest cjenkanje.
– Moj prijatelju, samo za vas cijena je... To je najpopularnija rečenica u svakom dućanu. Svi u trgovinama odlično znaju engleski jezik, a glavni rekvizit im je digitron. Oni ispišu svoju cijenu, kupac svoju. I nakon desetak minuta cjenkanja svi su na kraju zadovoljni. Trgovac jer je prodao robu koja je sto posto lažna, a kupac jer je dobio najnoviji iPhone 6 koji će raditi barem šest mjeseci. Neki kupci znali bi pretjerati.
– Koliko je ovaj tablet? – pitao je jedan Amerikanac.
– Za vas, moj prijatelju, samo 3500 juana, sa smiješkom će mlada prodavačica.
Amerikanac okreće glavom i bez pardona tipka 100 juana. Kineskinja se zacrvenjela. Najradije bi ga nogom u stražnjicu. Ali ostaje cool.
– Koja je vaša najviša najniža ponuda? – pita ga.
Kada je otipkao 110 juana, to je bio znak da tu od prodaje neće biti ništa i svatko okreće glavu na svoju stranu.
Inače, prodaju se sve moguće i nemoguće svjetske marke. Naravno, riječ je o lažnjacima. No, jedini koji su tužili trgovački centar bili su Prada, Chanel, Louis Vuitton, Gucci i Burberry. Dobili su odštetu od 20.000 juana.
– Kupila sam torbe D&G i Kipling. U dućanu Nike kupila sam dječju trenirku, tri majice te kratke muške i ženske hlače. U Adidasu sam kupila trenirku za sebe i još dvije majice. Još sam u raznim dućanima kupila dva remena, troje hlače, četiri haljine, jedne traperice i desetak komada donjeg veša. I sve to za 1650 juana. U Rimu bi to koštalo deset puta više – rekla je Veronika, novinarka iz Italije.
Budući da je Silk market meka za turiste, i gastronomska ponuda također je dobra. Ali i skupa. Nema pića ispod 30 kuna, a običan kebab je 50 kuna. Znaju tamošnji vlasnici kafića i restorana da se turisti brzo umore i ogladne šetajući cijeli dan po katovima Silk marketa. Jedno je sigurno – svi izbjegavaju kupiti sladoled. A ima nekoliko slastičarnica koje mame raznim bojama sladoleda. No, sladoled je bez okusa i mirisa.
– Kao da ližem obojenu vodu – rekla je kolegica Tea.
Nedjelja je dan za odmor, vježbanje u prirodi, izlete. A jedan od omiljenih izleta je posjet ZOO-u gdje su najveće atrakcije pande i posjet najvećem svjetskom akvariju u kojem se može vidjeti show program s kitovima. Tu je i atraktivna vožnja rijekom u brzim gliserima kroz umjetno napravljene valove, ali i izlet brodom do Ljetne palače. Ljetna palača je kompleks građevina s palačom u vrtu kojim dominira Dugovječno brdo iznad umjetnog jezera Kunming, Palača ima površinu od 2,9 metara četvornih, od kojih su tri četvrtine pod vodom. Vožnja rijekom od ZOO-a do Ljetne palače traje sat vremena. A domaćin broda još nas je počastio čajem bez okusa.
Filmofili nisu mogli a da ne primijete da se u Pekingu ne reklamiraju najnoviji svjetski hitovi. Jedina reklama za film koju sam u devet dana vidio bila je kineska verzija "Valter brani Sarajevo".
– Prije dvije godine vlasti su potajno napravile drastičan potez protiv Hollywooda, zabranivši izlazak američkih filmova u našim kinima na tri mjeseca. Glavni kineski distributer, China Film, negirao je tada postojanje zabrane, ali činjenica je da nismo vidjeli premijerno neke filmove kao što su Stardust, Bee Movie i Beowulf. Nagađa se da su glavni razlog zabrane bili veliki uspjesi američkih filmova, zbog čega su domaći filmovi izgubili gledatelje – rekla mi je jedna studentica nakon što sam se zagledao u plakat "Valtera".
Najgledaniji filmovi u Kini zasad su Transformeri i Titanic.
A na domaćoj televiziji prevladavaju domaće serije i domaći show programu poput onog – Biramo naj... psa. Riječ je o natjecanju raznih vrsta pasa koji moraju do cilja proći razne prepreke. Big Brother, Farma ili Ljubav na selu – to su emisije koje u Kini nikad nećete moći pogledati...
Samo bud...ale misle da su Shanghai Peking Kina!Shenzhen je za Peking Pariz i grad sa najvećim standardom u Kini!