Na zadatku me obuzmu emocije, ali skuliram se

Odmjerena, elokventna, radišna... Ne treba stoga čuditi što je novinarka i reporterka Ivana Ivanda postala čvrstom karikom Informativnog programa Nove TV jer iza nje je već deset godina ustrajnog novinarskog sazrijevanja. Trag je gledateljima itekako vidljiv. A u tom desetljeću, prepunom javljanja s raznih domaćih i inozemnih događaja, trag su i na njoj ostavile neke priče, neki “zadaci”.

Ljutnja i bijes

– Svaka priča ostavi neki trag. Htio to ili ne. Ovo je posao u kojemu jedan dan razgovaraš s nekim milijunašem koji ima sve što poželi, drugi dan s nekim tko spava ispod otvorenog neba i hrani se u pučkoj kuhinji, treći dan izvještavaš o kriminalu, četvrti o nekome pod istragom... Ali ako bih izdvajala nešto što me doista potreslo, onda je to ubojstvo mlade odvjetnice usred bijela dana u središtu Zagreba, Ivane Hodak, i suđenje Mladenu Šlogaru. Razgovarati u tim trenucima s njezinim roditeljima koji su pokazali nevjerojatnu prisebnost, a znaš da su ostali bez kćeri jedinice..., jednostavno ostaneš bez teksta. Događaj je to koji je pogodio ne samo mene, već, vjerujem, i cijelu Hrvatsku. Usto, nakon njega smijenjeni su ravnatelj policije i dva ministra – iskreno nam govori kolegica Ivana nastavljajući u istom tonu da unatoč tome što tijekom javljanja mora zadržati profesionalnu suzdržanost, nekad joj je teško suspregnuti emocije.

– Često me obuzmu ljutnja i bijes, pogotovo ako se nečiji problem nikako ne rješava, a imam sve dokaze da je ta osoba bila u pravu. Iako ovaj posao moraš raditi “hladne glave”, najteže je obuzdati emocije u nekim strašnim tragedijama, jer i mi smo samo ljudi. Tako su i mene puno puta obuzele emocije na snimanjima, baš zbog nekih nepravdi koje su doživjeli ljudi koje pratiš, teških ljudskih sudbina i priča. No, na kraju se skuliraš i odradiš taj zadatak profesionalno. Koliko god teško bilo. Bilo je puno situacija kada sam, došavši već i kući, razmišljala o ljudima koje sam toga dana snimala i zapitala se: pa, je li baš moralo biti tako?! Za mene kao novinarku nema veće sreće nego kada nekome možeš pomoći da ispravi nepravdu – govori kolegica o misiji našeg posla. I o tome zašto je Dnevnik Nove TV tako uvjerljivo nadmašio konkurenciju ima mišljenje.

– Mi reagiramo na svaki poziv, svaku priču. Mlad smo, uigran tim koji se doista trudi. Ali tu, naravno, najveću ulogu igraju naši dnevni urednici Ivana Ivančić, Ksenija Kardum i Branimir Felger, koji zajedno s direktoricom Informativnog programa Ivom Gačić svaki dan osmišljavaju kako da svi zajedno odemo korak naprijed i neku vijest prezentiramo najbolje što možemo. Ključne su nam vjerodostojnost i objektivnost. Naši gledatelji to prepoznaju. I to je najvažnije – kaže Ivana, svjesna i toga da je jednom osvojeni vrh teško, zapravo najteže zadržati jer gledatelji sve prate i ne može ih se prevariti. A kako onda gleda na sve učestaliju praksu prelazaka novinara u glasnogovornike. Bi li ikada mogla biti glasnogovornica neke političke stranke?

– Život me naučio “nikad ne reci nikad”, ali zaista se ne vidim u takvoj ulozi. Mnogi moji kolege odabrali su taj put i nemam ništa protiv toga, no ja previše volim i na neki način “živim” ovaj posao da bih prešla u te vode. Ono što vidim kao najveći problem glasnogovorničkog posla, npr. političke stranke, jest to što se više ne možeš vratiti u novinarstvo. Mislim, možeš..., no onda se slobodno možeš i zapitati koliko ćeš poslije biti objektivan, pogotovo ako budeš pratio upravo “bivšu” stranku. Prema mom mišljenju, teško – uzvraća.

Zemunski klan

I na kraju Ivanu smo pitali zašto su u mnogim redakcijama žene postale - većina, na što je rekla:

– Drago mi je da žena ima puno, to dokazuje da žene bez problema mogu obavljati tako zahtjevan posao. U početku sam mislila da ću zbog nekih tema koje sam pratila - poput zemunskog klana - imati problema jer sam žena. Drago mi je što sam se prevarila. Nitko me nije drukčije gledao zbog toga.