Ako se službeni Beograd toliko uzbudio, zapravo izbezumio zbog problema koji se može, ima li dobre volje, riješiti u 15-minutnom razgovoru – a toliko treba da se Zagrebu daju jamstva da će mali Hrvati u Srbiji dobiti udžbenike na hrvatskom jeziku, i to one iz kojih neće morati učiti da je Draža Mihailović bio junak, a da su Hrvati počeli građanski rat u Jugoslaviji – onda službeni Zagreb samo može posumnjati imaju li u Srbiji uopće namjere ući u EU.
Jer podići zbog toga toliku galamu, odigrati krajnju uvrijeđenost i teatralno iz Bruxellesa zbrisati u Beograd, te otamo nastaviti gađati otrovom “neoustašku” Hrvatsku, a sve je to učinio srbijanski vođa, premijer Aleksandar Vučić, znači jedino to da se Beograd grčevito uhvatio tih udžbenika kao dobrodošlog alibija. I da, zapravo baš i ne žele ući u EU, ili još nisu sigurni u to što žele. Blokada zbog udžbenika, u odnosu na teme na kojima Hrvatska uistinu može efikasno blokirati Srbiju pravi je “mačji kašalj”.
Ništa, sitnica, i čini se tek svojevrsnom probom da se opipaju živci i stavovi Beograda. Kao što smo vidjeli, živci su jako tanki. U ovom trenutku sa strane Beograda ne postoje nikakvi nagovještaji da im je stalo kontaktirati o rješavanju otvorenih pitanja s Hrvatskom. Ne postoje nikakvi signali, potvrđuje jedan od Plenkovićevih ljudi iz Vlade. Hrvatsku je susjedna Slovenija dvije godine (2008. i 2009.) blokirala na putu u EU.
No, u tom periodu nije bilo vrata na koja nije kucala kako bi pokušala olabaviti tu blokadu, a kucala je, i to žestoko, i na vrata službene Ljubljane. Dakle, kada neki strani diplomati u razgovoru s našima kažu da mi radimo Srbiji isto što je nama radila Slovenija, to uopće i nije isto. Hrvatska se polomila od želje da se ubrza ulazak, Srbija smatra da je Hrvatska nebitna i da se s njom nema o čemu razgovarati. Kad se Vučić i njegov manji megafon Dačić sprdaju s bilo kakvom važnošću Hrvatske (“jadan je EU u kojem Hrvatska vodi glavnu riječ”), onda znači da smatraju kako ima “gazda” koji će lupiti Hrvatsku po glavi i pustiti Srbiju da uđe u EU a da joj se ne postavljaju nikakvi uvjeti. Upravo tako, prečacem pokušava srbijanska politika, pa lobira u Berlinu, Bruxellesu i iznajmljuje usluge jedne od moćnijih lobističkih kompanija u SAD-u.
Spremni su i na političku trgovinu, pa će, kao što su svojedobno u Haag poslali Slobodana Miloševića, sada dozvolom za uvođenje posebnog pozivnog broja za Kosovo, nadaju se, obaviti stvar i zauzvrat dobiti ulazak po hitnoj proceduri u EU. No, što se hrvatske politike tiče, a ona je prvi put u 16 godina usklađena na oba politička brda i u Banskim dvorima i na Pantovčaku, Srbija može u EU, ali nema teorije da to bude bezuvjetan ulazak. Neće prije ulaska Srbija i Hrvatska uspjeti riješiti sva otvorena pitanja, ali ne treba sumnjati da Zagreb očekuje rješavanje nekih od tih pitanja i otvaranje postupka rješavanja preostalih.
I sad se opet vraćamo na udžbenike za školarce Hrvate u Srbiji. Pokazalo se da tek 4 do 6 posto njih pohađa hrvatsku nastavu, a ostale odgajaju kao Srbe. Zar netko u Beogradu vjeruje da će Hrvatska prijeći preko te činjenice? Ako netko u cjelokupnom EU društvu dobro razumije Srbiju, onda je to Hrvatska. I ako netko može pomoći Srbiji, onda je to Hrvatska.
U EU, nadalje većini uopće i nije stalo da se nastavi proširenje EU. Hrvatskoj jest, naravno i zbog pitanja budućnosti BiH. Ali Hrvatska nema ništa protiv ulaska Srbije u EU, Srbija jest geopolitički važno mjesto i Hrvatskoj će koristiti kada se granice EU pomaknu na istok. Ali ako ne ide, ne možeš forsirati. U Zagrebu, dakle sada nisu uvjereni da Beograd stvarno i želi u EU. Nego se kolebaju s kime će. Možda bi, ali jedino prečacem, po hitnoj proceduri. No, bilo to naposljetku uvjetno ili bezuvjetno, na žalost Beograda, u oba slučaja o ulasku Srbije odlučivat će Hrvatska.