Naći ću doktora kod kojeg sam zdrav!

Rekao mi je da će odnijeti karton od mene i da će otići na medicinu rada pa da ću ja vidjeti, izjavila je liječnica iz Orahovice kojoj je 52-godišnji pacijent prijetio nakon što je “prijavila promjenu njegovog zdravstvenog stanja policiji”, kako se pristojno kaže kad je netko toliko prošvikao da ne smije više sjesti za volan.

Prijetiti liječniku da biste dokazali da ste duševno zdravi – svi ćemo se složiti da je to ćaknuto. Ali vjerovati da ćemo steći zdravlje samo time da svoj karton odnesemo u drugu ordinaciju – pa to je još ćaknutije. Prijetnja neimenovana 52-godišnjaka iz Orahovice zapravo je glasila: “Ako nisam zdrav kod vas, naći ću doktora kod kojega jesam!”

Nismo došli specijalistu koji se školovao dugo i teško da nas izliječi, pa ćemo prihvatiti njegov pravorijek, nego ćemo mu mi govoriti što da napiše o našem zdravstvenom stanju. Ne moramo slušati mi, nego mora slušati on – ili ona.

Ima toga i u Saboru. Zastupnik Pernar objavio je na svom Facebooku da neće cijepiti svoje dijete, a nije pristao ni na injekciju vitamina K.

Fascinira objašnjenje: “Odbio sam da se djetetu daju ikakva cjepiva jer imam loša iskustva s prvim sinom, a naslušali smo se iz prve ruke svakakvih horor priča od drugih roditelja.” Uzalud stoljeća medicine, uzalud Nobelove nagrade znanstvenicima čija su otkrića spasila milijune života i donijela stotinama milijuna zdravlje. Uzalud statistika, magnetska rezonancija, kontrolirani uvjeti, utvrđene procedure, mikroskopi, kemijski i fizikalni procesi – sve to blijedi ako mi moje iskustvo i nečija priča govore suprotno.

Zastupnik Pernar uđe u veličanstveni shopping centar suvremene medicine, sterilan i obasjan neonskim svjetlom, dok na kasi stoje žene i muškarci s doktoratima, odjeveni u bijele kute i sa stetoskopima oko vrata. I onda u svoja kolica stavi nešto s jedne police, pa nešto s druge, a nešto pak sumnjičavo ogleda i vrati jer je na internetu pročitao da nije posve sigurno.

Ima toga i na Zrću.

“Ljudi moji, znate li koliko prekrasnih i prekrasnijih i mlađih od mene žena ima na Zrću? Jaakoo puunooo. A ja sam mogla imati koga sam htjela. Nisam se mogla obraniti od količine udvarača, pažnje i gin tonika koja mi je stizala. Jer sam bila ljubazna”, napisala je na svojem blogu jedna hrvatska glumica. Lijepo je da je ljubazna, i ohrabrujemo je u tome, ali pažnju privlači onaj dio u kojem kaže “mogla sam imati koga sam htjela”. Ideja da se može imati sve što se želi, da su i ljudi roba koja se može imati, i da konačno trebamo imati sve što želimo, duboko je infantilna, ali u skladu sa svjetonazorom koji sve više prevladava. Shopping centar glavni je doživljaj suvremenog svijeta.

Dok je društvo bilo proizvodno, dok su postojale radionice i tvornice, i sve su se naše najvažnije institucije zamišljale kao proizvodni pogoni. Škola je bila tvornica obrazovanih, bolnica tvornica zdravih, zatvor tvornica uzornih građana, a crkva tvornica svetih. Međutim, već nas dugo ne određuje proizvodnja nego potrošnja: nije važno što znamo, nego što smo kupili; ne dičimo se vještinama, nego brendovima; cilj života nije rad, nego odmor, koji je često naporniji od bilo kojeg rada; nije bitno nešto stvoriti nego se dobro zabaviti. Prijašnje generacije ostavile su nam razna postignuća, gradove, umjetnička djela, izume i institucije; mi ćemo potomcima ostaviti naša iskustva i zatrovani svijet.

Škole, bolnice, zatvori i crkve postali su shopping centri u kojima vlast pripada učeniku, bolesniku, uhićeniku i grešniku, u kojima biramo što, kada i koliko želimo. Ako idemo u crkvu, vjerujemo u 30 do 50% dogmi, onih koje nam najbolje odgovaraju; štoviše, kombiniramo krunicu i kabalu, jogu i Međugorje, vorteks i tantrički seks. U školi učitelji biraju udžbenike, a đaci predmete; jao nastavnicima ako ne daju dječici one ocjene koje su zamislili njihovi roditelji.

Na studijima je u trendu izbornost i mobilnost, da studenti sami iskombiniraju što više svojih silabusa, a kruna je svega da na koncu ocjenjuju profesore. Što se zatvora tiče, u njih se u Hrvatskoj gotovo i ne ide, a ako slučajno netko tamo ode, to bude vijest na Dnevniku; ne smije se dogoditi da tko od štićenika ondje ne bude zadovoljan uvjetima, tužit će državu Europskim sudovima, kao da je prevareni turist koji je bio zakinut za svoj paket aranžman. Iz bolnica češće čujemo o napadima na osoblje nego o uspješnim zahvatima.

Nešto od toga krivnja je našeg nemara, javašluka i šlamperaja. Ako mi auto ne prođe na tehničkom pregledu kod jednog mehaničara, otići ću drugom; ako mi nelegalna zgrada nije legalizirana ove godine, bit će iduće; ako sam lud, odnijet ću svoj karton od doktora; ako kriminalca nije obranio jedan odvjetnik, uzet će drugog; ako političara nije oslobodio jedan sudac, oslobodit će ga drugi; ako me kazneno gone u Hrvatskoj, uvijek se mogu skloniti u Bosnu i Hercegovinu.

Ali čak i da sve funkcionira, ne može funkcionirati, jer je građanin postao nepokolebljivo narcisoidan. Da bismo se u zatvoru pokajali, morali bismo priznati krivnju, a ne cendravo zahtijevati komfor, tjelovježbu i kulturno uzdizanje, usput optužujući medije zbog svog uhićenja; da bismo se izliječili, trebamo se podvrgnuti postupku koji je netko za nas osmislio, a ne tvrditi poput Pernara i njegove supruge da “ne vjeruju u imunitet krda, niti imaju mentalitet krda”, iako ne razlikuju cjepivo od vitamina; da bismo nešto naučili tijekom školovanja, morali bismo priznati da nešto ne znamo, a ne probirati iz obrazovnog programa s dva prsta i to stavljati na pladanj.

Narcis ne želi biti poput ostalih, i prezrivo ljude doživljava kao krdo. I onda ode na Zrće, u krdo narcisa, koje jedva čekaju barmeni, dileri i taksisti.