Nacija kao štuca kruha

SUBOTA 24. 2.
Nije Vukelić kao Cigelj
Slučaj Brodosplit, rasprave o ministrima u nadzornim odborima državnih tvrtki. Ako ne oni, tko bi trebao biti u tim odborima? Prije odgovora, sjetite se kako pobjednici na izborima urnebesno slave. A ne slave zato što su dobili priliku da ostvare neke svoje pametne zamisli i poboljšaju stanje u zemlji. Slave zato što su državu dobili u ruke, što će joj neko vrijeme biti vlasnici, što će imati dobre plaće, povlastice i moć koju će upotrijebiti za sebe, svoje obitelji, svoju što bogatiju, sigurniju i utjecajniju budućnost. Nema te vlasti koja bi se odrekla prava da u državi svuda gdje može učvrsti sebe i svoje interese. Nije važno je li ministar Vukelić kao predsjednik NO-a Brodosplita oslobođen odgovornosti zato što je nedužan – važno je da je on na razini moći koja je neupitna, važno je, dakle, tko treba biti sačuvan i zaštićen, a tko šutnut kao Jadranka Cigelj.
Ako u pristojnijoj zemlji Račan i Linić nakon sasipanja državnog novca u privatni “Lenac”, prodaje Excelsiora Goranu Štroku, nakon Riječke banke i niza drugih slučajeva ne bi niti pomislili da se više bave politikom, zašto HDZ ne bi izglasovao povjerenje Vukeliću u Saboru!? SDP jučer, HDZ danas? Različiti kumovi s istim odnosom prema državnome i istom zaštitom svojih obitelji.

NEDJELJA 25. 2.
Debakli u europskom ruhu
U emisiji Epicentar Nove TV, u kojoj su gostovali Branko Grgić (Hajduk), Zdravko Mamić (Dinamo) i Vlatko Marković (HNS), više je gledatelja poželjelo da Hrvatska 2012. godine ne dobije nego da dobije Europsko nogometno prvenstvo. Za Markovića je to izraz mržnje prema – uspješnima. A njegov mandat obilježili su sami uspjesi – debakl reprezentacije u Portugalu, debakl u Tokiju, debakl u Njemačkoj, sami debakli u posjećenosti utakmica Prve lige i sami debakli hrvatskih klubova u europskim natjecanjima. Izuzmemo li pokoju dobru utakmicu reprezentacije u kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva, hrvatski je nogomet od 1998. u neprekidnom padu. I jedva da postoji i za što drugo doli da se poneki igrač uspješno proda vani i da se poneki menadžer obogati te da se u javnosti o njemu održava mit utjelovljen u nekoliko osoba – Mamiću, Barišiću, Grgiću, Markoviću... – koje su važnost igre i uspjeha posve zasjenile važnošću svoje društvene promocije. Možda su gledatelji Epicentra isti euroskeptici kojima su dosadila paradna nastojanja Mesića, Sanadera i drugih političara da Hrvatsku uvedu u EU. Političari i nogometni dužnosnici jalovost svojih učinaka s istom samosvidljivošću i bahatošću žele odjenuti u europsko ruho.

PONEDJELJAK 26. 2.
Milinovićevi “reformirani” lanci
HDZ-ov potpredsjednik Sabora Darko Milinović “obećao” je SDP-ovim “nereformiranim komunistima” da će i poslije idućih izbora biti u oporbi. Pokadšto se iz SDP-a može čuti kako bivših komunista ima mnogo više u HDZ-u nego kod njih. Jesu li, dakle, komunisti u Hrvatskoj uopće sišli s vlasti? Možda bi statistika odgovorila da i nisu. Ali bio politički sustav jednostranački ili višestranački, svi su političari slični po pohlepi za vlašću, figurativno govoreći, svi su oni komunisti. Zbog toga se može reći da su se esdepeovci “reformirali” barem utoliko što moraju na izbore, ali jesu li više od toga “reformirane” druge stranke? Po čemu su HDZ-ovi komunisti “reformiraniji” od SDP-ovih? Može li za to razlikovanje kriterij biti Darko Milinović koji se u oporbi vezao lancima zbog gospićkih uhićenja, da bi poslije bio važan sudionik vlasti koja je onako bjesomučno lovila Antu Gotovinu prema tzv. akcijskom planu što ga je ideološki vodio negdašnji odani vojnik Račanove Partije Hidajet Biščević? Što ti je sudbina: lanci kojima se vezao protivnik “nereformiranih komunista” Milinović s njegovih su ruku premješteni na ruke Ante Gotovine kako bi se njegova stranka, HDZ, zaslužila zvati “reformiranom”!

UTORAK 27. 2.
Ujedinjeni narodi i njihovi vjernici
Moćni vladaju svijetom tako što mu svijest paraliziraju neupitnim mitovima. Tko se, na primjer, usuđuje dovoditi u pitanje svrhu postojanja Ujedinjenih naroda? Oni i postoje zato da vas odvraćaju od sumnje, da se osjećate lagodno i zaštićeno pod njihovom autoritativnošću. Kad vas je tako ta institucija dovela u stanje vjernika, dalje je lako: koliko god bilo ružno ono što se događa u svijetu, mit ostaje nedodirljiv. Pa, dakle, ako vam se čini nepravednom presuda UN-ova Međunarodnog suda pravde u Haagu kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za genocid u Bosni i Hercegovini, niste u pravu vi, nego taj sud UN-a, jer je vaša svijest podjarmljena njegovom neupitnošću. I što ćete napraviti? Ništa. Sutra, preksutra, za pet ili deset godina, kad god pročitate ili čujete riječi “Ujedinjeni narodi”, uvijek ćete ih pročitati ili čuti kao vjernik. I nikad vam neće pasti na pamet da su Ujedinjeni narodi organizacija moćnih koja upravlja grabežom svjetskih sirovina i drugih bogatstava te bijednim sudbinama nemoćnih naroda, okupacijama, ratovima, glađu, bolestima i sankcijama koje uništavaju cijele populacije.

SRIJEDA 28. 2.
Juričin uskok među Venecijance
Kad bi Mlečani bili u neprijateljstvu s Osmanlijama, prepade su uskoka na Turke i tolerirali i potpomagali. Čim bi s Osmanlijama, uz trgovanje hrvatskim teritorijem, sklopili mir, stali bi uskoke progoniti... Do tih davnih vremena dosegnule su svađe koje su izazvali treneri Dinama i Hajduka Ivanković i Vulić zbog Ivankovićeve izjave o hajdukovcima Venecijancima, a upleo se i novinar Jurica Pavičić. Idealizirajući Veneciju na njezinoj opreci prema uskocima, Pavičić, poput Blanke Vlašić, rekorderski preskače povijesne istine o njezinoj prevrtljivoj krvoločnosti u obrani i širenju svojih interesa koja se nije razlikovala ni od turske, ni od austrijske, pa ni od uskočke. Slavi njezino komunalno uređenje, pravosudni sustav, zaštitu pomorskih putova, pa onda i njezinu privlačnost dalmatinskim gradovima koji su je zbog svega toga – kao da je svoju uljudbenu ponudu bila izložila na sajmu – “odabrali za kolonizatora”! Takva Venecija suprotnost je uskocima, hajducima, Šenoi, Nazoru, Aralici, hrvatskim ratnim zločincima i svekolikim hrvatskim opačinama. S toliko historijskih krivotvorina i podaničkom potrebom da “odabere kolonizatora” Pavičiću i nije ostalo drugo doli da svom stilu dade prikladno ime “prkosnim” opredjeljenjem: “Da, ja sam Venecijanac”.

ČETVRTAK 1. 3.
Sreća što je samo predsjednik!
Nekoliko godina nakon smrti velikog diktatora jedan se mladac u jednom omladinskom listu usudio upitati – treba li nam tri stotine knjiga o Titu? Kako je Tito sve znao i sve nadahnjivao, mnoštvo luksuznih knjiga ovjekovječilo je bezbroj njegovih interesa. Kad dođe vrijeme, barem toliko knjiga moglo bi se objaviti i o Stipi Mesiću čija mudrost ne jenjava, nego se širi svuda, kao jutarnja dostava kruha i mlijeka. Osim uobičajenih stotinjak mišljenja što ih je ovog tjedna iznio o svojim miljenicima (J. Kosor, Šušku, Zagorcu...), zatim o nadzornim odborima, progonu kriminala itd., skoknuo je i do visoke znanosti. Do europskih je visina unaprijedio Fakultet elektrotehnike i računarstva, a zatim uz osvrte na povijest i budućnost kemije u Hrvatskoj dao naputke kemijskim inženjerima i tehnolozima. Sveobuhvatni Mesićev genij svojedobno je bljesnuo otkrićem uzgoja koza kao najbolje zaštite od požara na obali i otkrićem upotrebe izgorjelih stabala kao građevnog materijala pa se tako s vremenom iz predsjednika svih građana iznjedrio i predsjednik svih znanja. U jednom razgovoru o veleumu s Pantovčaka jedan moj prijatelj reče – sva sreća što je Mesić samo predsjednik države!


PETAK 2. 3.
Tko zarađuje na štruci kruha
Nešto mi je sumnjiva ova silna briga za pučanstvo zbog poskupljenja kruha. Ganut je i sam premijer Sanader! Izračunao sam: poskupljenje bi mjesečno povećalo troškove obitelji, ovisno o njezinoj brojnosti i potrošnji kruha, petnaest do trideset kuna. Reći ćete – sirotinji je svaka kuna važna. No ja ću vam odgovoriti – kako to da se tako lako podnosi postojanje sirotinje koju pogađa mjesečno povećanje troškova od petnaest do trideset kuna! Zašto se, dakle, rone suze zbog tako malog povećanja troškova, a oči su suhe na tako golem broj ljudi u neimaštini!? Interesantno: iz istih političkih i medijskih miljea u kojima se zagovaraju i elitizam, i tržišne zakonitosti, i kapitalizam sa svim svojim bešćutnostima, odjedanput provali, ma gotovo eksplodira, sućut zbog sitniša za koji poskupljuje kruh! Što to govori? Pa govori kako elita svoju moralnost želi iskazati očitovanjem o najnižem stupnju egzistencije stotina tisuća ljudi – o kruhu i gladi. Želi trijumfirati na bijedi koju sama proizvodi! Zadobiti simpatije onih koje prezire! Stoga obrnite opće uvjerenje stvoreno u javnosti: ni izdaleka toliko ne žele na štruci kruha zaraditi pekari koliko oni koji su do strepnje za štrucu kruha ponizili stanovništvo!