“Ispada da ne znamo upravljati bankama, da ne znamo upravljati, privređivati i gospodariti izgrađenim hotelsko-ugostiteljskim objektima, da ne znamo upravljati autocestama, da ne znamo ili ne možemo koristiti nacionalna bogatstva u podzemlju i nadzemlju, da ne znamo upravljati i gospodariti državnim tvrtkama, da ne znamo prodavati pitku vodu, pa smo sve to prodali ili dali u koncesiju stranim i domaćim kompanijama. To nije točno.
Hrvatska je do 1991. bila na 7./8. mjestu po tehnološko-tehničkoj razini društvene proizvodnje u Europi i svijetu. Ako unucima otuđimo i nacionalna i prirodna bogatstva, prostor, izvore i dobra, dajući ih ili na upravljanje, ili na privređivanje, ili na gospodarenje strancima, ostavljamo ih bez ikakvih razvojnih mogućnosti i perspektive... Ostavljamo ih bez mogućnosti da utječu na svoju sudbinu u okolnostima da pristaju na plaćanje više cijene kapitala ili da rade za sve nižu cijenu rada.
Dužan pojedinac i narod nemaju pravo rasprave o slobodi i demokraciji jer su pristali na neslobodu i nedemokraciju. Model vladanja narodom na dug nije nikad prihvaćen. Nije legitiman, kao što nisu legitimni ni hrvatski dugovi. Narod, pa ni Sabor, o tome nikad nisu odlučivali”, piše ekonomist Slavko Kulić u tekstu “Ekonomika gospodarenja prirodnim resursima”, u knjizi “Hrvatska prirodna bogatstva – zaštita i odgovorni razvoj”, koja će biti predstavljena danas u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
Nepripremljeni za EU
Ta studija, u čijoj je izradi sudjelovalo 46 vrhunskih znanstvenika i stručnjaka, prvi put donosi popis svih prirodnih bogatstava zemlje. A u sklopu nje, u Kulićevu se članku naglašava:
“Nacionalni resursi materijalno i financijski moraju biti u funkciji humanijeg života svih građana u Hrvatskoj, a ne samo uske grupe koja vlada na dug, a nacionalne resurse daje u bescjenje u korist proračuna, tj. plaćanja tekućih obveza po inozemnom dugu. Najteža je spoznaja da ne znamo stvarno stanje inozemnog duga Hrvatske (i kamate su dug; dug su sva potraživanja prema državi). Hrvatski je dug previsok i teško da se može isplatiti ili plaćati iz preostale državne imovine ili procijenjene vrijednosti nacionalnih bogatstava o kojima raspravljamo. Dug se mora i može plaćati samo iz novostvorene i dodane vrijednosti, iz kapitalizacije nacionalnih dobara...”, piše Kulić.
“Udjeli države u imovini stavljeni su na prodaju jer se odgovorni čimbenici ne žele baviti odgovornim gospodarenjem nacionalnim resursima, materijalnim i nematerijalnim (financijskim). A akumulacija financijskog kapitala hrvatskih građana te gospodarskih i socijalnih subjekata na računu stranih banaka u Hrvatskoj dostiže 359 mlrd. kuna ili 49 mlrd. eura u trenutku pisanja ovog teksta”, navodi Kulić. Članstvo u Europskoj uniji – projekt moćnih – iznudili smo, a narod za to članstvo nismo pripremili. Opstanak, još manje razvoj, nije moguć na tuđoj moći. Taj i takav način života vječito je u krizi.
Još sanjamo razvoj
Akademik Mirko Zelić, potpredsjednik Odbora za zaštitu dobara od nacionalnog interesa, navodi da je iz podataka iz studije te ekonomske analize vidljivo da raspolažemo vrlo velikim prirodnim bogatstvima, počevši od energenata, voda, šuma, poljoprivrede i morskih dobara do velike i razvijene infrastrukturne mreže, što upućuje na objektivnu mogućnost uspješnog gospodarskog razvoja.
Ali uspješan razvoj mi još sanjamo, nemarno se odnoseći prema prirodnim bogatstvima. Tako smo, navodi Kulić, 32 izvora pitke vode dali u koncesiju bez mogućnosti kontrole iscrpljivanja u bescjenje za 15-ak lipa po litri.
Ne koristimo čak 822.997 obradivih hektara, upozorava akademik Franjo Tomić, što je čak 38% obradivih površina, a kada bismo ih stavili u funkciju proizvodnje, poljoprivredna proizvodnja mogla bi se povećati najmanje 60%, što bi nas oslobodilo uvoza većeg broja proizvoda koje sada uvozimo.
Pogledajte samo oglase za prodaju nekretnina. Na tisuće kuća i stanova prodaje se u bescjenje, a koliki koliko je novca u to uloženo. Nema mladosti koja bi živjela u njima, nema posla osim u velikim centrima. Ni tu neobrađenu zemlju nema tko obrađivati tako da je svejedno da li je ima toliko ili tri puta više ili manje. Izgleda da smo uspjeli prepiliti granu na kojoj sjedimo, a ako i nismo samo još malo nedostaje.