Nada da će Zoran Milanović učiniti preokret trajala je kraće od treptaja

Na trenutak sam pomislio, kad sam čuo da je premijer Zoran Milanović napokon sazvao samit čelnika Kukuriku koalicije u Banskim dvorima, “’ajd, dobro je, nek se sastanu i naprave više tu inventuru, uozbilje se i preokrenu trendove”. No, taj je trenutak optimizma i nade trajao kraće od treptaja oka. Bio je to prvi sastanak na vrhu nakon dvije godine obnašanja vlasti i čovjek bi očekivao neke značajne pomake. No, sastanak nije uspio. Kako znam? Pa po izjavama premijera. Koji je dao potpuno neočekivane poruke naciji.

“U posljednje dvije godine dali smo sve od sebe, u iduće dvije usredotočit ćemo se na velike projekte i očekujem da će ovaj put više potegnuti HNS.” Iz ove kratke izjave izviruje nekoliko zaključaka – da Milanović smatra da je ono što je koalicija dala u dvije godine njihov maksimum. Mi, koji živimo u realnom svijetu, najbolje osjećamo taj “maksimum”. Obećanje da će se sada “usredotočiti na velike projekte”, a pritom misli na energetske i Pelješki most, na tako je dugom štapu da za 2014. ne znači opet ništa. No, treći dio izjave, gdje Milanović “tjera” HNS da “ovaj put više potegne”, znači puno toga: predstavlja dokaz da njegova vlada ne funkcionira kao tim, nego kao strogo podijeljena stranačka lena. U takvoj podjeli feuda upitna je i njegova središnja pozicija, odnosno pokazuje da kao premijer nema svu potrebnu moć.

Ova je poruka mogla biti usmjerena samo na ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, a ne na druge ministre iz HNS-ove kvote, na ministricu kulture Zlatar, ministricu graditeljstva Mrak Taritaš, a ni na potpredsjednicu i MVP-a Pusićevu. S obzirom na to Vrdoljak u ovoj godini najviše računa na investicije javnih poduzeća, a da im SDP-ov Linić planira tih tri milijarde kuna dobiti preliti u bezdan državnog proračuna, jasno je da su i ti planovi o velikim projektima vrlo, vrlo upitni. Prvi samit na vrhu Kukurikavaca nije rezultirao ni inventurom ni preokretom. Nije rezultirao, kao što je trebao, promjenom nekih katastrofalno neuspješnih ministara, a ni promjenom politike Vlade.

Raspravljali su, pak, o stranačkim kvotama za zajedničku listu za EU izbore. Što je ljudima sada potpuno nevažno. Premijer Milanović je, izgleda, uistinu uvjeren u ono što govori i zaključuje, a očito i dalje smatra da brodi relativno uspješno. Pa i na dan kada nam je kreditni rejting opet pao. To i jest problem i apsurd. Ne priznaje da mu ide jako loše premda 4 milijuna Hrvata misle baš to. Niti je lider niti ima pravi tim. Kao da je u nekoj vrsti “političke disimulacije”. Svjesnog prikrivanja znakova vlastite političke nemoći. Iz tog stanja mogao bi izaći samo uz puno razgovora i potpore ljudi kojima vjeruje ili do čije stručnosti drži. Pod uvjetom da takvih ima. A oni bi ga, potom, trebali izložiti nekom dramatičnom šoku, svejedno, pozitivnom ili negativnom, kako bi se trgnuo. Ali, što može trgnuti Milanovića kada se on uopće ne “spušta” i ne pojavljuje među narodom, tzv. običnim ljudima.

Svakodnevna vožnja blindiranim BMW sedmicom na relaciji od kilometra, od stana, po Ilici, do Banskih dvora, uglavnom mu je jedina prilika da “ćirne” kroz prozor i gleda građane. Da ne mora odlaziti na redovite sastanke u Bruxelles, gotovo da ne bi niti putovao i susretao se sa svojim kolegama iz drugih država. Pa kako da onda doživi dramatični šok? I tako kuša ono što je nama svaki dan na jelovniku.

>> Mrtva utrka SDP-a i HDZ-a, razlika samo 2 posto