Nairobi: Hrvat u gradu opasnog življenja

Blatno tlo natopljeno mokraćom. Straćare od iverice. Na nekoliko četvornih metara ugurala se sedmeročlana obitelj. Svi spavaju u istom krevetu. Unajmili su ga za nekoliko šilinga, no sljedeći će ga dan netko ionako ukrasti. Ulice prekivene vrećicama. Skrivaju izmet.

One su priručni WC. Kad noću “zagusti”, nije pametno izaći na ulicu jer tad caruju bande. To je Kibera, najveća kenijska sirotinjska četvrt, zaboravljeni grad na rubu Nairobija, gdje je planula prva iskra nemira nakon optužaba o namještanju predsjedničkih izbora, koja se potom rasplamsala u kaos u kojem je ubijeno najmanje 300 ljudi.

Gotovo milijun ljudi živi u tom ilegalnom gradu, govori Mario Žvan. Rođen je 1960. u Zagrebu., no godinu kasnije njegovi su roditelji otišli u Etiopiju u sklopu Ekonomskoga reformskog programa, da bi se 1964. naselili u Keniji.

Čak 42 etničke skupine
Većina u Kiberi su Luo, oni su podržali “svog” plemenaša, opozicijskog kandidata Odingu – objašnjava Mario, dotičući bit problema. Kenijska povijest, ali i sadašnjost, obilježena je plemenskom pripadnošću. U zemlji se guraju 42 etničke skupine, neke velike i moćne, poput Kikuyu, druge broje tek šačicu ljudi. U Keniji nema veće lojalnosti od plemenske – nakon izbora nije potrebno pitati za koga je tko glasovao – bira se po plemenskom ključu. Stoga je plemenska karta as u rukavu svakog političara.

Među političarima nema ideoloških razlika. Pravilo je da, uz raširenu korupciju, profitiraju bliski predsjedniku – potvrđuje Žvan. Vrhnje su pobrali Kikuyu. Početkom 60-ih njihove vođe stopili su se s kolonijalnom ekonomskom elitom. I dosadašnji predsjednik Mwai Kibaki, optužen za namještanje rezultata, također je Kikuyu. Vođa opozicije, Raila Odinga, je Luo, pripadnik obespravljena, ali brojna plemena.

Na prethodnim izborima 2002. glasove su poklonili Kibakiju. I duboko se razočarali – predsjednik je, kao što je i praksa, favorizirao svoje. Možda to i nije posve točno, jer je, primjerice, uveo besplatnu osnovnu školu za sve, no Luo, duboko frustrirani, žele svog predsjednika. Dosta im je marginalizacije. Dolaze u Nairobi u potrazi za poslom. Svakoga jutra već od pet sati pješice krenu na put prema industrijskoj zoni.

Čekaju dnevni posao kako bi zaradili nekoliko eura. Iako je Kibera sirotinjska četvrt, i tamo postoje bogatiji. Imaju kuće od cigle, doveli su vodu, vode štandove s ribom, barove. U jezivom siromaštvu unajmljuju potleušice za, preračunato, 20-30 eura na mjesec – govori Žvan.  Siromaštvo i frustracija kulminiraju na svakim izborima. Stoga vlasti pokušavaju unaprijed minimalizirati štetu.

– Izbori su uvijek između Božića i Nove godine. Tradicionalno, to je razdoblje kad cijela zemlja biva “zatvorena”. Ljudi iz sirotinjskih četvrti odlaze u krajeve iz kojih potječu pa ih je lakše nadzirati ako izbiju nemiri – objašnjava Žvan. Ovaj put bijes se iskalio na Kikuyuima. Horde pobjesnjelih spalile su im kuće, pobile ih mačetama. Na ulicama su postavljene blokade, Kikuyu su istjerani iz domova, raseljeni... Odmazda je bila brza – vojska i policija vodenim topovima i suzavcem bezuspješno pokušavaju uvesti red.

Zemlja na rubu sloma
Najgore je što je svakodnevni život u rasulu. Banke su zatvorene, nema goriva, benzinske crpke ne rade. Trpe i susjedne države – primjerice Uganda, jer su tankeri s naftom blokirani u Mombasi. U Keniji su pak zatvorene trgovine, nema hrane, no stanje se na sreću normalizira – opisuje Žvan. O humanitarnoj pomoći, procjenjuje se, ovisi pola milijuna ljudi. Vozila Crvenog križa poharaju se u sekundi, provaljuje se u trgovine i krade. Nakon što se Kenija našla na rubu sloma, svoj glas Kibakiju preispituju i neki pripadnici Kikuyu.

– Možda bi zaista bilo bolje da pobijedi Ogamu. Vrijeme je da se i Luo, najcrnji od svih plemena, napokon najedu – simbolički je objasnila jedna pripadnica Kikuyua. Jer desetljećima gladuju, a zadnjih dana jedu samo – suzavac. 

Unatoč nemirima, Mario Žvan očekuje da će se situacija ubrzo smiriti. Njegove stavove dijeli i Julian Wilcox. Taj je pripadnik stare kolonijalne engleske obitelji prije nekoliko tjedana doletio iz Oxforda kako bi blagdane proveo s obitelji koja živi na posjedu nedaleko od obalnog grada Kilifi. – Jedne večeri htjeli smo izaći u grad na piće, no na križanju nas je dočekala barikada od zapaljenih guma pa smo se vratili kući – govori Julian za Večernji list. Na pitanje zašto se nije vratio u Englesku, u tipično je engleskom stoičkom stilu izjavio: – To nije ništa. Kenijci su vrlo miroljubivi.