Naivnost i taština umjesto lukavosti

Poslije poraza naših rukometaša od Francuza Hrvatska je pokunjena i razočarana. Budu li na kraju rukometaši čak i peti na svijetu, ta činjenica neće promijeniti spomenuto osjećanje. To što su igrali atraktivno i efektno, što su imali sedam uzastopnih pobjeda, samo će svemu još dodati gorčinu.

Do poraza od Francuza bili su nacionalni heroji, zbog čijih su se utakmica na brzinu svršavali ili odgađali poslovi. Poslije njihova sloma, Svjetsko rukometno prvenstvo Hrvatsku zapravo više i ne zanima. Možda smo svi od naših rukometaša previše očekivali. Možda smo druge ponešto podcjenjivali. Igrali smo pošteno – a ispali naivni. Da je bio drukčiji, umjesniji i pravedniji, sustav natjecanja, možda bi sve bilo drukčije.

No i s malo više “mudrosti Zapada“, s malo više “lukavosti uma“, možda se moglo ići do cilja. Ispali smo naivni kao i u mnogo čemu drugom. Pa i važnijem. Da nam se valjda ne bi prigovorilo da nešto mućkamo, petljamo i muljamo, da se “ponašamo balkanski“, mi smo pobijedili Španjolce. Umjesto logike i matematike, mi smo izabrali poštenje. I naletjeli na tvrde, iskusne i logične Francuze.

Već izmoreni od stalnog “umiranja u ljepoti“, od tipične želje malih naroda da se svima svide, pali smo kao žrtve vlastite naivnosti. Zar bi bilo nepošteno i “politički nekorektno“ da smo protiv nevažnih Španjolaca odmarali naše glavne igrače, da smo ih čuvali za utakmicu koju je trebalo pobijediti? Kao da je taština pobijedila logiku! U takvim prilikama obično pobijediš u nebitnom, a izgubiš u bitnom. Tako smo i mi svladali nebitnu Španjolsku, a izgubili od bitne Francuske.

Kao da nam je i rukomet počeo sličiti politici i ekonomiji, da je i u njemu postao važniji efekt od efikasnosti, šarm od rezultata. Našim je političarima najčešće važan dojam kakav će ostaviti pred Europom i svijetom. Porazno je ako je postao i rukometašima!