Kompletnom strukturom svoje ličnosti Slobodan Milošević izražava psihopatske osobine. Najočiglednija je paranoja, koja karakteriše tirane i samodršce kroz istoriju... Još kao student znao je masno da laže i pravo uoči da gleda onoga koga laže. Lično sam se uverio koje je savršenstvo Milošević dostigao kao lažov, koliko je krut u ophođenju i nastupu, bez elementarne duhovitosti i s veoma izraženim smislom za spletkarenje, u kome je Milošević sigurno nenadmašan..."
U manje od deset godina današnji Miloševićev najgorljiviji, a u povijesti Haaškog suda sigurno i najbudalastiji svjedok Vojislav Šešelj, polizao je i ovo i još puno toga što je rekao o svome nekadašnjem političkom neprijatelju, a sadašnjem haaškom branjeniku i sustanaru.
Povezani bliskom prošlošću i istom haaškom sudbinom, bivši zakleti neprijatelji danas su protagonisti najbizarnije predstave u Haagu, gdje su sudište preinačili u svoj politički teatar, a sudnicu pretvorili u svojevrsnu ludnicu. U pozi newprimitivsa, odnosno elementarnog balkanoida, Šešelj se haaškim sucima obraća kao šmrkavcima, vrijeđa ih, govori im jednako prosto i primitivno kao što je nekoć govorio o Miloševiću, a napose o Hrvatima i Muslimanima. Uglađeni ljudi u crnim togama, nesvikli na takvo ponašanje, vjerojatno su i dalje šokirani prostotom balkanskog gorostasa, ufuranog u ulogu srpskog Barbarogenija, umišljenog da je posljednji branitelj "pravog srpstva".
Kao sarajevski student Šešelj je bio "dobar omladinac", mladac željan društvenog uspona. Mjesto fakultetskog asistenta, a potom i predavača "opštenarodne odbrane" vjerojatno nije zadovoljavalo ambicije i taštinu gorštaka rodom s ruba istočnohercegovačkog Popova polja. Možda je ta neutažena taština bila i uzrokom Šešeljeve zlovolje, ali i akademske mrzovolje oko njega, "ono nešto" iz čega će na koncu proizaći i Šešeljev "sukob sa sarajevskom sredinom".
Taj je sukob dugo bio neslaganje unutar "pravaca razvoja socijalističkog sistema", a postupno se počeo tretirati kao Šešeljevo opiranje intelektualnoj represiji B-H dijamata, kao njegovo političko disidentstvo. Od sarajevskog "zatočnika savjesti" Šešelj će se selidbom u Beograd definitivno prometnuti u "srpskog patriota".
Unitaristička jogurt-revolucija, a potom njezino pretvaranje u "treći srpski ustanak" promovirat će Šešelja kao nabusita i goropadna srpskog šovinista. Da je već postao šoven i da njegovo nasilje neće biti samo verbalno, prvi je početkom devedesetih osjetio književnik Mirko Kovač, kojemu je Šešelj, želeći rastjerati skup tzv. reformista, fotoaparatom razbio glavu.
Šešelj će postati ratni huškač, jedan od teoretičara srpstva koji će ratne ciljeve srpskih ekstremista predočavati varirajući rečenicu: "Mi se zalažemo za obnovu srpske države na Balkanu, države koja će ujediniti sve srpske zemlje u jednu federalnu jedinicu, srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu i Herecegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpski Kordun, srpsku Slavoniju i srpsku Baniju." Uime obnove srpske države Muslimanima je prijetio kako se "do Anadolije neće zaustaviti", dok "Hrvati treba da sele". Hrvati su za Šešelja pokvaren narod, a on sam "nikada nije sreo poštenog Hrvata".
Još 1992. godine on govori: "Nemamo mi ništa protiv toga da novi ustaški poglavnik Tuđman stvori svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali samo do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Osvetićemo srpsku krv i ispostaviti račun novom ustaškom pokretu za sve zločine i za naše svekoliko srpstvo", jer "srpstvo nema cene". U to ime tražit će da Hrvate "ne treba ubijati nožem, nego zarđalom kašikom"!
I u Haagu Šešelj o Hrvatima ponavlja gotovo isto. Promijenio se jedino prema Miloševiću, spreman ga je ne samo braniti nego i lagati za nj, tj. činiti ono što mu je svojedobno zamjerao. Uvjeren da se i njemu i Miloševiću sudi za nešto "što nema cene", Šešelj valjda i sam želi potvrditi onu ćosićevsku da "u srpskoj istoriji laž ima jednaku važnost kao i bitke".