Pogrebnik Joško Crnogaća nagrađen je za svoj rad nagradom Grada Šibenika za "predano obnašanje pogrebne službe". Šibenčani su se na taj način odužili čovjeku koji već više od dva desetljeća savjesno, s pijetetom i suosjećajem ispraća njihove najmilije na onaj svijet. U pogrebnom poduzeću Čempresi njegovu su nagradu dočekali s oduševljenjem, jednako kao u cijelom Šibeniku, gdje o Prpi, kako ga zovu, na ulicama čujemo samo riječi hvale.
– Sprovod bez Prpe u Šibeniku je nezamisliv. Dobar je čovjek bio, dobar je i ostao. Nikada neću zaboraviti njegove riči kad mi je otac umra. Čovik i po! Nagrada je u pravim rukama – komentari su Šibenčana na spomen pogrebnika Joška Crnogaće.
On o priznanju, pak, govori suzdržano i skromno.
– Ovo je nagrada za cijelu moju tvrtku i djelatnost pogrebne službe. Kada mi je upravitelj groblja rekao da sam predložen, prvo sam bio skeptičan, ali drago mi je zbog nagrade jer je to veliki plus za našu tvrtku, sve moje kolege, upravu, cijelu administraciju. A drago je i meni, to mi je poticaj – kaže nam Crnogaća.
Najteže kad poginu mladi
U Čempresima radi 21 godinu. Došao je 25. listopada 1993. i jako dobro pamti svoj prvi dan na radnom mjestu – groblje.
– Tadašnjem direktoru Mati Radanoviću, on je bio dobar čovik, otvoreno sam rekao: "Probat ću sedam dana, pa ako budem mogao izdržati taj posao, ostat ću raditi, a ako ne, doći ću i reći vam da nisam za to." U tih sedam dana shvatio sam da ga mogu raditi. Ništa me nije smetalo. Kada sam došao na patologiju i vidio tijela, primio sam to normalno i shvatio da mogu izdržati. Zatvarali mi oči ili ne, život je takav, a smrt je njegov završni dio – kaže Crnogaća, koji je prije pogrebničkog posla radio kao portir i nosač u bolnici, a potom bio pomorac, navigavao je na brodu. Jednom je bio u iskušenju da se iz pogrebničke službe vrati na brod, međutim, iz privatnih razloga odbio je ponudu i ostao u Čempresima. Nije mu krivo, iako posao pogrebnika nimalo nije lagan.
– Dođem ujutro ranije, popijem kavu i vidim kakve su nam radne obveze za taj dan. Ako imamo sprovode, onda počinje otvaranje grobova, nešto napravimo ako treba, očistimo. Idemo do bolnice, dovezemo pokojnika kod nas u mrtvačnicu. Nakon transporta, opremamo ih. Ako treba, odjenemo ga i uredimo. Ja svakoga pokojnika obrijem. On je nekome isto bio otac, uvik se toga sitim. Onda slijedi ukop, odnosno onaj dio posla koji se izvana vidi. Ako nema pogreba, čistimo smeće, očistimo sva groblja, posebno u ovo doba godine kada je Dan mrtvih. Svaki dan imamo i dežurnu službu. Dežurni moraju biti na raspolaganju ako su prometne nesreće ili hitne intervencije u kući. Sinoć sam dežurao, kolega i ja smo išli na Hitni prijam. Mi dođemo i pokupimo pokojnika – govori Joško Crnogaća o svom poslu koji, moramo priznati, zaista emotivno iscrpljuje. Teško se distancirati. Ljudskost Jošku ne dopušta da potpuno zatomi emocije.
– Ja pokojnika gledam u oči jer ja ga sređujem. Ne mogu ne razmišljati kako sada za njim njegovi žale i plaču. Nekome je bio otac, nekome sin, nečiji je prijatelj... Šibenik je mali grad, mnogo ljudi osobno poznajem. Zna biti slučaj da je riječ o mojim dragim prijateljima. Roditelji plaču, gledaš sve to i emotivno nije lako. Ovo je posao koji je vrlo stresan. No, ljudi su vidjeli da ga radim profesionalno. Drago mi je kada poslije sprovoda dođu, stisnu mi ruku i kažu: "Hvala, Joško, pogreb je bio lip!" – kaže nam najpoznatiji šibenski pogrebnik.
Zbog svog posla, tvrdi, nikad nije imao nikakvih problema. – Istina, ljudi te ponekad u početku gledaju s distance jer radiš s pokojnicima. Ali znaju me i nikad nisam imao problema jer pošteno i profesionalno radim. Svatko tko svoj posao radi pošteno, od čistača do pilota, treba biti ponosan. Drago mi je što sam dobio nagradu jer je to priznanje svim mojim kolegama. Žalosno je što mi pogrebnici i čistači nemamo beneficirani radni staž. Zašto se netko ne izbori za nas pa da se u Saboru kaže: "Ovi ljudi zaslužuju respekt i neka im se da" – ističe Joško.
Iako mu posao pogrebnika ne pada teško, priznaje, što se emotivne strane tiče, samo on zna kako mu je.
– To držim u srcu. Dosta sam prijatelja i poznanika izgubio, a s familijama i danas održavam kontakt. Često mi ljudi dođu, daju ruku, zahvale... U mom poslu morate čovjeku pružiti profesionalizam, da osjeti i vidi kako se ti s poštovanjem i dostojanstvom odnosiš prema njemu dragoj, ali na žalost, preminuloj osobi. Nas je u Čempresima 40-ak zaposlenih. Svi su zaslužni što su ljudi uvijek bili zadovoljni – Joško zasluge voli dijeliti sa svojim kolegama.
Napominje kako je svaki posao častan i pošten ako ga tako radiš.
– Prijatelj mi je rekao: "Šteta što ne radiš u Švicarskoj, tvoj posao je tamo cijenjen, priznat i dobro plaćen". Pogrebnici i čistači ulica, to je vanka puna šaka brade – dodaje Crnogaća.
Najteži dio posla mu je kada pred sobom ima mlade ljude koji život nisu pošteno ni okusili.
– Svi ćemo umrijeti. Ali pogodi me veoma kada vidim mlade, poginule u prometnim nesrećama. Ne znam što bih tu rekao. Pitam se u sebi "Bože, zašto je ovaj mladi život otišao, je li bilo moguće da je bolje prošao i da se to nije dogodilo?!" A što ćeš, smrt ne bira – kazuje Crnogaća, koji je zajedno s kolegama iz tvrtke bio u rezervnom sastavu policije u vrijeme Oluje. Pogrebnici su tada imali posla preko glave, skupljali su mrtve s obje strane.
U ratu skupljali mrtve
– Onda nije bilo vremena da se svečano odjenemo. Bili smo na terenu, skupljali mrtve. Dovezeš ga u Šibenik, brzinski ga pokopaš i natrag. Takav je zadatak bio. Poslije Oluje sve smo obišli, svaki kutak Šibensko-kninske županije. Mrtve bismo dovezli na patologiju, dosta bismo ih pokopali samo privremeno, a onda bi poslije dolazila rodbina po njih pa bismo ih iskopavali, što na ruke, što bagerima, ali hvala ti, Bože... – prisjeća se Joško i suze mu naviru kada se sjeti kolega iz ratnih dana od kojih većina nije više među živima.
Njemu je 51 godina, kada je bio mlađi igrao je košarku, a danas se opušta gledajući sport na TV-u, čitajući novine, na kavi s prijateljima... Alkohol ne pije, u njegovoj struci trijeznu glavu valja sačuvati.
Na šibenskom groblju Kvanj gotovo je 2000 grobnica, a on za 80 posto točno zna gdje se koji grob nalazi pa je od pomoći onima koji groblje obilaze samo za Dušni dan. Noć na groblju za njega nije jeziva, dapače.
– Volim na Dan mrtvih uvečer doći na groblje jer izgleda kao velika svijeća. Upaljeni lampioni, okićene grobnice, sve izgleda kao mali grad. Sidnem, sitim se svojih, ćaće, matere, ali i svih dragih ljudi – kaže nam Joško.
Pitanje je li ikada doživio neko paranormalno iskustvo, recimo noću na groblju, ga začuđuje.
– O pokojnicima sve najbolje, a triba se čuvat živih! – mudro zaključuje.
Kako sprovod moze biti lijep ?