Najdraži sam predsjednikov robot za ispucavanje ping-pong loptica

Dugo je ping-pong loptica letjela u vis dok nije dotaknula strop u Domu sportova. Negdje daleko dolje s reketom u ruci čekao je Dragutin Šurbek. Pala je točno tamo kamo ju je poslao – na protivnikovu stranu.

– Nisam već neko vrijeme igrao, boli me taj kuk, propustio sam i prvenstvo svijeta zbog operacije. Ali to je cijena koju nosi sport, 55 godina karijere učinilo je svoje – veli hrvatski velikan Dragutin Šurbek (64).

"Fanatičnom borbom za svaku lopticu desetljećima je kralj zelenog stola. Grobar salonskog pingača, stolnoteniski buldožer i rodonačelnik rock and roll epohe, sportaš koji se mjeri svjetskim metrom", tako ga je prije tridesetak godina opisivao Veselko Tenžera.

Medalja ima toliko da ih sve ne može objesiti oko vrata (čak 37), teško da će ga itko od sportaša uskoro dostići, kao ni sakupiti tolike godine aktivne karijere. Bio je najstariji sudionik OI-ja u Barceloni 1992... Mate Parlov svojedobno je rekao: "Nisam ja najveći, to je Šurba". Vodio je restoran, radio kao gradski vijećnik, danas je u sportskim odborima od stolnog tenisa do Dinama, ali reket je uvijek "u gepeku". Prvi je izradio sam, na tehničkom, od šperploče. Poslije će od švedskoga kralja dobiti i – zlatni!

Cro Cop lomi rekete

U školi na Trnju, kada je profesor Božidar Rosfaher pitao tko zna što je ping-pong, prvi je dignuo ruku.

– Nisam imao pojma o čemu se radi, ali javio sam se. Igrali smo po tavanima, a tada su mi "stručnjaci" govorili: "Nikada ništa neće biti od maloga". Sjećam se, jednom prilikom osvojio sam turnir u Željezari Sisak, a kao nagradu dobio sam dvije tone ugljena i metar drva. Znao sam osvojiti i bicikl ili televizor. Najdraži mi je trofej onaj prvi. Igralo se te 1960. godine Pionirsko prvenstvo Zagreba, a aluminijski trofej pun loptica nosio sam ponosno kao da je olimpijska medalja. Hvalio sam se ljudima u tramvaju, možda ih i gnjavio...

Često se danas spusti niz stube u podrum Palmotićeve ulice, gdje predsjednik Ivo Josipović ima jedan stol. Poznavao je sve prve ljude, još od Tita, ali samo je s posljednjim i zaigrao.

– S Ivom se znam sedam, osam godina, radili smo obojica kao gradski vijećnici, njega je vukla glazba, a mene loptica. Kako je uvijek volio stolni nogomet, predložio sam mu da dođe k meni na nekoliko treninga. Odmah se složio, došao je u Dom sportova u punoj opremi. Jedino što sam mu dao bio je dobar reket. Čim bi uhvatio malo vremena, došao bi opet.

Prijateljstvo traje i dalje, ali vremena je sve manje.

– Ja ga imam, ali on više ne toliko. Kod kuće ima stol i robota, ali, kaže, najdraže mu je kad ja dođem, ja sam mu najdraži robot. Kada vrijeme dopusti, zaigramo kod njega u podrumu. Učim ga tehnici, ne igramo na bodove, nemam interesa ostaviti nekoga na nuli. Nema saginjanja po lopticu, ne igramo s jednom, već s tisuću, tempo je naporan, nema lako ćemo. Na ti smo, zovem ga Doki jer je doktor, često odemo i na sok.

Drago Diklić zove ga na bridž, s Milanom Bandićem je prije njegovih gradonačelničkih mandata igrao u paru belot. Partiju pingača dogovarao je i s Mirkom Filipovićem i Vjekoslavom Šafranićem.

– Gledam sve Cro Copove borbe. Ima i on doma stol, čuo sam da je polomio 25 reketa, da ne voli gubiti.

Družiti se s elitom, bilo sportskom ili političkom, nije mu novost.

– Od Tita sam dobio zlatni sat Poljot, danas bi ga malo trebalo očistiti, ali još radi. Prvi sam u to doba imao psihologa, bilo je važno biti i psihički pripremljen. Na treninzima se znala slušati disko glazba, a još imam kod kuće kazetu koju sam dobio od njega. Glas bi govorio: "Ja sam pobjednik, nećeš izgubiti", a u podlozi bi išle borbene pjesme.

Ray Charles, Madonna...

Prošao je mjesta koja ostali smrtnici mogu samo zavidno gledati u katalozima turističkih agencija, bio je u Japanu, Kini, Jamajci, Trinidadu i Tobagu, na Havajima.

– Ipak sam planinski tip, najljepše mi je u hladu. Na tim putovanjima upoznao sam Raya Charlesa, Madonnu, Boba Marleyja, Arnolda Schwarzeneggera, Jordana... Bio sam i kod Mao Ce-tunga, gledalo nas je čak 18 tisuća ljudi. Prije nego što bismo išli k njemu u Kinu, odlazili smo u Beograd po upute što nam je činiti i kako se ponašati.

Jedini na svijetu protiv Kineza ima pozitivan skor.

– Bili smo prvi sportaši koji su nakon kulturne revolucije došli u Kinu. Čak sam poslije čuo da su mene smatrali strahom i trepetom. Oni su trenirali po pet sati na dan, a ja sam sebi onda rekao: "Moram barem osam". Imao sam i željezni reket težak jedan kilogram, nakon toga mi je ovaj "obični" bio lagan kao pero. Nisu me Kinezi mogli prestrašiti iako ih je tada igralo 150 milijuna, najvažnije je bilo imati čistu glavu i srce.

Danas je sport otišao u drugome smjeru.

– U doba baruna Pierrea de Coubertina bilo je važno sudjelovati, ali ja sam se vodio onom drugom: "Važno je pobijediti". Kada danas gledam sport, čini mi se da je sve više-manje postalo "važno je što više – zaraditi".