Kolumna

Najispraznija afera u povijesti Hrvatske u Europskoj uniji

Foto: YVES HERMAN/REUTERS/PIXSELL
Dubravka Šuica
Foto: Tomislav Krasnec
Dubravka Šuica
15.07.2020.
u 09:23
U ovom slučaju, lokalni hrvatski novinar je jači i utjecajniji od europske pučke pravobraniteljice, i to je dobra vijest za hrvatsko novinarstvo i medijske slobode. Samo kad bi to netko primijetio.
Pogledaj originalni članak

Europska pučka pravobraniteljica Emily O’Reilly zatražila je ovih dana od Europske komisije očitovanje na prijavu koju je neka neimenovana osoba iz Hrvatske podnijela zbog javljanja potpredsjednice Komisije Dubravke Šuice u program Dubrovačke televizije krajem travnja. Novi je to zaplet u nečemu što je vjerojatno najisprazniji skandal u povijesti svih hrvatskih skandala u Bruxellesu, odnosno Europskoj uniji. Zašto najisprazniji?

Prvo, zato što se kao navodni skandal predstavlja javljanje jedne građanke - pa bila ona i potpredsjednica Europske komisije - u TV emisiju koja poziva građane da se javljaju, zovu i komentiraju uživo u eteru. Drugo, zato što naknadno skandaliziranje oko tog slučaja potpuno zanemaruje činjenicu koju bi zapravo trebalo slaviti kao vrijednu pouku: Šuica je možda pokušala svojim pozivom prestrašiti novinara lokalne televizije, ali novinar se nije nimalo dao prestrašiti, održao joj je lekciju o pravu javnosti da zna i pravu novinara da traže odgovore od političara na pitanja na koja ti političari ne žele odgovoriti.

Novinar se zove Pasko Tomaš i kolega zaslužuje nagradu, a ne ulogu žrtve koja kao da je maltene “statirala u kukuruzu”, a nije, nego je bila u glavnoj ulozi. Ali umjesto da se slave ozbilji pomaci u neovisnosti lokalnih novinara u Hrvatskoj, umjesto da se vidi vrijedan pozitivan ishod ove nazovi afere, hrvatski novinarstvo i nevladine udruge reagiraju na stari, predvidiv i isprazan način. U ovom slučaju, Pasko Tomaš je jači i utjecajniji od Emily O’Reilly, i to je dobra vijest za hrvatsko novinarstvo i medijske slobode. Samo kad bi to netko primijetio…

Treće, skandal je isprazan jer svatko, pa i Šuica, mora valjda imati pravo ispraviti netočan podatak koji se o njemu/njoj iznosi u javnosti. Gledatelj koji je potaknuo Šuicu da se javi spominjao je da Šuičina imovina vrijedi 7 milijuna eura, a Šuica u javljanju u jednom trenutku negoduje: “podigao je s 5 na 7 milijuna eura, zaista nevjerojatno kako se ljudi bave iznošenjem dezinformacija”.

Istina je da nitko nikad, prije tog gledatelja, nije spominjao brojku od 7 milijuna. Svi novinski članci iz reciklažnog dvorišta ove afere spominju 5 milijuna eura, a i kad se pogleda tko je izvor za računicu od 5 milijuna lako se pronađe da je to jedan članak iz 2012. koji je dosta ležerno, napamet, iz malog prsta isisao tu svotu i vezao je uz Šuičino ime, pa je i taj članak i ta računica hibernirala u bespućima dok nije izvađena u trenutku kad je Šuica nominirana za najvišu političku dužnost rezerviranu za nekoga iz Hrvatske u Europskoj komisiji.

Ta je računica, tih 5 milijuna eura, ozbiljno dovedena u pitanje kad je Šuica objavila fotografiju nedovršene kuće u Cavtatu, koja je u računici predstavljena kao da je vrijedna 1,3 milijuna eura, premda očito nije, jer je nedovršena i jer računica koja se nalazi u podlozi čitave afere nikad nije nastala ozbiljnim novinarskim istraživačkim radom. I tih 5 milijuna eura joj je nalijepljeno uz podosta kreacije i mašte, a onda je u eteru “Glasa naroda” to još malo naraslo na 7 milijuna eura…

U takvoj situaciju i Šuica, kao i svatko drugi, ima pravo reći: oprostite, ali odakle sad 7 milijuna eura. To što Šuica ni u tom javljanju u emisiju “Glas naroda” Dubrovačke televizije nije objasnila sve o svojoj imovini, iako joj je novinar Pasko Tomaš odmah spremno ponudio, i inzistirao na tome da ona sama kaže točne informacije, to je drugi par rukava.

I zbog toga je Pasko Tomaš iz cijelog slučaja izašao kao pobjednik, kao čovjek koji radi svoj posao u interesu javnosti. Ali to ne umanjuje činjenicu da je Šuica imala legitimno pravo javiti se u kontakt-emisiju i reći da računica koja se spominje jednostavno nije točna. Ovo je situacija u kojoj i Tomaš i Šuica mogu biti u pravu.

Prije gotovo 20 godina, kad su neki od nas otkrivali, primjerice, bespravnu gradnju vikendice zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića (što je uključivalo konstantno istraživanje i provjeravanje na terenu, ne na Googleu), nitko ozbiljan ne bi pomislio da ulogu koju trebaju igrati novinari u demokraciji dva desetljeća kasnije može nadomjestiti neki europski pučki pravobranitelj. Može pomoći, ali nadomjestiti nikada. I ovom najispraznijem skandalu dobro bi došlo ili (a) malo više stvarnog istraživačkog novinarstva ili (b) malo manje ostrašćenog aktivizma. Idealno, oboje. 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.