Ana Opačić, profesorica na Studiju socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta, suautorica je europskog projekta Zajednice uključuju – Inicijativa za univerzalno dostupne temeljne socijalne usluge u Hrvatskoj, sa psihologinjom Draganom Knezić. Projekt je financirao Fond za aktivno građanstvo u Hrvatskoj, kroz financijske mehanizme Europskoga gospodarskog prostora (EGP) i Kraljevine Norveške te ga izabrao kao primjer dobre prakse, a nositelj je Rehabilitacijski centar za stres i traumu. Riječ je o projektu praktične vrijednosti koji može biti od velike pomoći u planiranju socijalnih usluga u cijeloj Hrvatskoj.
Što je najveći problem u pružanju socijalnih usluga u Hrvatskoj?
Svakako je najuočljiviji problem da socijalne usluge nisu jednako dostupne svima u Hrvatskoj i naše istraživanje pokazuje da su dostupnije u većim i razvijenijim urbanim sredinama, a zanimljivo je da u svakoj hrvatskoj regiji postoje neke usluge koje su tamo razvijenije. Usluge nisu jednako razvijene za različite korisničke skupine, a u paketu usluga obično dominira jedna koja se brzo razvija i širi, dok druge usluge zaostaju. Treba spomenuti i neodrživost projektno financiranih usluga, kao i izostanak koordinacije – između lokalnih/regionalnih/nacionalnih dionika, a posebice između sektora socijalne skrbi i drugih sektora (zdravstvo, obrazovanje, pravosuđe i drugo).
Predlažete sustav univerzalno dostupnih temeljnih socijalnih usluga koje bi time postale pravo baš kao što su to pravo na besplatno zdravstvo i pravo na besplatno školstvo. Što bi takav sustav donio i je li izvediv?
Tako je, univerzalna dostupnost znači da svi građani u Hrvatskoj mogu ostvariti pristup određenim socijalnim uslugama koje smatramo društvenim standardom ako se nađu pogođeni nekim socijalnim rizikom ili problemom. I to treba biti početna postavka sustava, a ne neki krajnji cilj koji ćemo (možda) ostvariti za 10 ili 20 godina. Takav bi sustav donio potpuno novu razinu socijalne zaštite, sigurnost građanima da će dobiti podršku u najosjetljivijim fazama života, a u daljnjoj perspektivi donio bi smanjenje i prevenciju socijalnih rizika. Takav pristup doprinosi stvaranju solidarnijeg društva, otvara potpuno novo tržište rada i uvjerena sam da je izvediv te da je s jedne strane razumno očekivati povećana ulaganja u socijalnu zaštitu, posebno u domeni socijalnih usluga, a s druge strane aktiviranje resursa koji već postoje.
U studiji navodite da pravo na socijalne usluge zapravo ne bi bilo trošak državi, nego isplativa investicija u građane i tržište rada?
Drago mi je uvidjeti da Europska unija u svojim politikama socijalnu državu ne vidi kao trošak, nego kao nešto po čemu europske zemlje trebaju biti prepoznatljive. Vidim i kod nas da se o socijalnoj državi ne govori kao o trošku te prihvaćamo da je to standard koji građani zaslužuju. Socijalne usluge su definitivno poslovi budućnosti i rastući sektor zapošljavanja za koji itekako postoji jaka konkurencija u europskim zemljama i već sada nedostatak radnika.
U paket temeljnih socijalnih usluga ubrojili ste čak 130 usluga. Čini se kao brojka koju je teško koordinirati i realizirati na najbolji mogući način. Kako to rješavaju jake socijalne države poput Danske ili Švedske?
Možda je taj broj malo zastrašujući, ali se radi o sličnim uslugama za osam korisničkih skupina. I ovaj paket jest rezultat stručnog konsenzusa koji smo znanstvenim metodama ispitali i opisali. Hrvatska je tradicionalno etablirana kao socijalna država i rekla bih da je također jaka, ali po drugom modelu. Spomenuli ste skandinavske zemlje i ono što one imaju jesu decentralizirana sredstva gdje je "obračunska jedinica" pojedinac/stanovnik/građanin sa socijalnim potrebama, a ne socijalna usluga. Dakle, na osnovi broja stanovnika, lokalne jedinice dobivaju decentralizirana sredstva i njima fleksibilno odgovaraju na potrebe na terenu. Kod nas vidim rješenje u dva moguća načina: jedna centralna "blagajna" koja ima sredstva te ih isporučuje pružateljima i ustanova (Hrvatski zavod za socijalni rad) koja prati gdje korisnik ostvaruje usluge. To je nešto slično našem zdravstvenom sustavu s općom praksom koja ima uvid što se događa s pacijentom. Drugi model, sličan nekim europskim državama, jest da se na osnovi broja stanovnika lokalnim/regionalnim jedinicama decentraliziraju sredstva te da onda oni ugovaraju potrebne usluge na svom području. To je suvremeniji pristup jer socijalna skrb treba biti utemeljena u lokalnim specifičnostima i decentralizirana. U ovom času to mi se, nažalost, ne čini sasvim realnim.
Koje su skupine stanovništva najranjivije? Ima li skupina koje imaju prava, ali ih ne iskorištavaju i zašto?
U dostupnosti socijalnih usluga lošije prolaze one društvene skupine koje nisu javno zagovarane kao ranjiva skupina i nemaju svoja predstavnička tijela. Usluge su nedostupne djeci, mladima, obiteljima u riziku, građanima koji žive u siromaštvu (gdje i dalje prevladava humanitarni pristup) te građanima s teškoćama mentalnog zdravlja. Mentalno zdravlje je goruća tema koja hitno treba javnu pozornost. Tu su sve veće potrebe starijih osoba, ali ne samo ono na što svi prvo pomislimo (smještaj i pomoć u kući), nego novi problemi koji se očituju u lošijim pokazateljima mentalnog zdravlja, demencijama i njegovateljskom stresu.
Mogu li se istim resursima kojima socijalna skrb danas raspolaže postići bolji rezultati?
Svakako da može i ne samo socijalna skrb već i nama srodni sektori poput zdravstva, obrazovanja i pravosuđa. Visokoobrazovani kvalificirani stručnjaci sve su administrativno opterećeniji i kamo god krenete, svi će reći isto: zatrpani smo papirologijom. Osim toga, naši sustavi sve su kompleksniji, raste broj organizacijskih jedinica i sve skupa djeluje tromo, sporo, nepovezano i nekoordinirano. Na svim razinama, pa i lokalnim i regionalnim razinama, najveći izazov nije prepoznati potrebe, već prebrojiti resurse kojim raspolažu.
Koliko i kojih stručnjaka nedostaje u sustavu socijalne skrbi?
Problem koji će Hrvatska jako teško riješiti jest pronalazak radnika za nova zanimanja koja nastaju na tržištu, a bez kojih nema socijalnih usluga. To su zanimanja u poslovima njege, pomoći u kući, osobne asistencije, pomoćnika u nastavi. Sve je veći pritisak na takve usluge personaliziranoga karaktera i prema našim projekcijama, oko pola posto stanovništva trebalo bi se time baviti, tj. više od 21.000 ljudi. Tih ljudi mi nemamo dovoljno.
Koliki je ukupan trošak ljudskih resursa za osiguravanje univerzalne dostupnosti temeljnih socijalnih usluga? Koliko novca za to nedostaje u proračunu?
Moram se ovdje ograditi te reći da su naše projekcije predinflacijske s prosječnim plaćama koje su bile 2019. godine. Prema tadašnjim izračunima, ukupan trošak za sve zaposlenike bio bi oko pet i pol milijardi kuna (oko 730 milijuna eura) godišnje, odnosno svaki građanin u Hrvatskoj trebao bi godišnje imati na raspolaganju 1420 kn (oko 188 eura) za temeljne socijalne usluge. Od toga bi trebalo biti novih ulaganja u iznosu od 3,2 milijarde kuna (oko 425 milijuna eura) godišnje. Na ove procjene treba dodati porast plaća koji se dogodio posljednjih godina.
Smatrate da centralizirano upravljanje socijalnim uslugama ne daje najbolje rezultate. Kako upravljati? Kako povezati različite sektore?
Što se tiče centraliziranog i decentraliziranog sustava, treba ga zamisliti kao povezane zupčanike koji bi trebali skladno djelovati, izazivati smislenu akciju i reakciju jedan kod drugoga – središnja država ključna je za osiguravanje sredstava, normativni okvir i kontrolu kvalitete rada. No, lokalna razina treba preuzeti primat u detekciji svojih potreba i koordinaciji pružatelja na svom terenu. Između te dvije razine treba postojati prohodan komunikacijski kanal koji zajedno stvara bolje ishode.
Koliko je ljudi u Hrvatskoj koji trebaju bilo koju vrstu socijalne usluge?
Prema našim projekcijama, barem 15 posto stanovništva u potrebi je za javnim, besplatnim i univerzalno dostupnim socijalnim uslugama. To je oko 580.000 građana.
VIDEO: Sve bolnice uvele eKarton: Liječnici pozdravljaju informatizaciju, ali upozoravaju na niz poteškoća