Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako oskudno izvješćuju o obitelji i prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima kao što su točni datumi i nazivi mjesta na kojima je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji.
Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Otvorio se Bogu i On ga je privlačio sve više. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu. Zabilježena su njegova djela na čast Bogu i na korist ljudima. Svetac nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni jer je utjelovljenje najboljega što čovjek može biti.
Sve o sv. Antunu Padovanskom, gdje je i kako živio, s kim se susretao te o njegovim čudima tijekom života pročitajte u posebnoj knjižici koju poklanjamo uz Večernji list 13. lipnja.