Nedjelja je u Havani neuobičajeno tiha, gradom odzvanjaju samo zvuci razdraganih turista koji obilaze najpoznatije turističke lokacije. Jedan od najpoznatijih kafića, La Bodeguita del medio, u kojem je prije više od 100 godina nastao koktel mojito, primao je jučer turiste u tišini.
Bez glazbe
Isto je bilo i u hotelu Ambos mundos, u kojoj je sobu imao sam Ernest Hemingway, koji su turisti također obilazili u tišini, a iz bara na krovu hotela nije odzvanjala glazba. Nešto je danas u gradu ipak drukčije. Na najprometnijoj ulici u centru grada, 23rd Avenue Malecón, tijekom dana ostavljani su vijenci i fotografije preminulog diktatora. Nikakve novosti nije moguće dobiti putem kubanskih medija pa ni onu od čega je Comandante preminuo.
Pitam Kubance na ulici jesu li nešto načuli i dobivam odgovor: – Nema smisla to ispitivati, te će informacije ionako znati samo obitelj – odgovaraju.
Izolirana od informacija “izvana”, s tek ograničenim pristupom sporom internetu i plasiranim informacijama u medijima koje kontrolira država, osjećam kako je biti na Kubi, postavljati pitanja i ne dobivati odgovor. Ono što smo svakako mogli naučiti u ova dva dana, u slučaju da nismo znali ranije, svaki je detalj Fidelova života ispričan "s njegove strane medalje". Pepeo kremiranog revolucionara bit će od sutra do utorka 28. i 29. studenog izložen na Trgu revolucije nakon čega će biti nošen kroz kubanske gradove do Santiaga de Cuba gdje će biti pokopan.
Otići na Kubu još dok je Fidel Castro živ... Bila je to želja mnogih turista koji su se uputili posljednjih godina na ovaj otok, ali i moja, jer bilo je tek pitanje dana kada će 90-godišnji Fidel napustiti ovaj svijet. Dogodilo se to 26. 11., trećeg dana mog boravka u Havani. Fidel je imao je viziju, želju i snažnu volju da napravi promjene u zemlji kojoj su u to doba bile prijeko potrebne. Kubanci o njemu govore sa suzama u očima. A dan nakon njegove smrti kubanske novine na svih osam stranica, koliko inače broje, sve su članke posvetile svom vođi Fidelu Castru. Novine Granma razgrabljene su u trenu, a nekoliko turista pokušavalo me nagovoriti da im prodam svoj primjerak s povijesnom naslovnicom “Umro je Fidel Castro”. Jučerašnji TV program većim je dijelom repriziran od dan prije, no emitiraju se i dokumentarci o Fidelovu životu, susretu s papom Ivanom Pavlom II.
Pomoć siromašnima
Zatvaranje Buena Vista Social Cluba i otkazivanje koncerta Dominga “otkrivaju” da je na Kubi proglašeno devet dana nacionalne žalosti. Uputila sam se prema sveučilištu gdje sam u pauzi na stepenicama zatekla studente ne starije od 20 godina.
– Fidel je jedan jedini, ovo je veliki gubitak. Da nije bilo njega, ni ja vjerojatno danas ne bih imao mogućnost školovati se na ovom sveučilištu – rekao nam je Miguel, 20-godišnji student medicine.
Zahvaljujući Fidelu, siromašni Kubanci plaćaju tek pola dolara mjesečno za neograničenu potrošnju plina u kućanstvu.
– Život na Kubi je težak, ali bez Fidela Castra bio bi još teži – rekao nam je Miguel.
"tokom dana su ostavljani vjenci i fotografija diktatora preminuloga dikatotra" Vrlo ruzno od nasih novinara,Castro je za nas dikator,a za Kubance Ikona,pola dolara placaju neogranicenu potrosnju plina,a kod nas cjela placa ide samo na plin zimi ,zasto je Castro bijo diktator,zato sto smo mi pudlice zapadnih dikatora,koji manipulisu s nasom drazvom a medijama posebno.