Odakle ti ovdje? – komentirali su ljudi iz Cibone kada su ugledali Mazalina u subotnje jutro. Iako je visok 204 cm, uspjeli smo ga sakriti i prošvercati ondje gdje su on i “mali” Arapović proveli najviše vremena zajedno, u dvorani Dražena Petrovića.
– Normalno je da u okruženju starijih prvo potražiš nekog vršnjaka. Uvijek smo bili jedan za drugog – opisao je Mazalin situaciju kada su se obojica našli u Ciboni na treninzima sa seniorima. Danas se u konkurentskim taborima bore za minutažu, šuter i krilo Cedevite i krilni centar Cibone.
– Znali smo se iz mlađih selekcija reprezentacije, no pravo druženje počelo je na međunarodnom kampu u Grčkoj kada smo imali četrnaest-petnaest godina. Tamo smo kliknuli – počeo je s pričom “Arapovićev mali”, a Mazalin je kroz smijeh dodao:
– Točno se sjećam kad smo bili na aerodromu i Marko me počeo nagovarati da igram za Cibonu. Dvojio sam između Feniksa i Cibone, a kada smo se vratili u Zagreb, njegov tata Franjo rekao mi je da će mi biti dobro s cibosima. Na kraju priče: Marko je kriv, bila je to dobra odluka.
Budući da je Lovro osmi razred završavao u Petrinji, prvu godinu na treninge je dolazio samo uoči utakmica. Kada je završio osnovnu školu, preselio se u Zagreb.
– Svaki smo dan bili zajedno. Bili smo uključeni u seniorske pripreme i uvijek smo prvi dolazili u dvoranu. Na ovu Arapovićevu izjavu Mazalin se nadovezao:
– Malo bismo odspavali jer smo bili uranili, zafrkavali se po svlačionici, bilo je svega. Prvo bismo odradili individualne treninge, a onda, kad bi ostali došli, imali smo trening s njima.
– Dvije smo godine bili nerazdvojni – složili su se, a osim što dijele isti broj noge (49), dijelili su i zajedničko polugodište u 7. gimnaziji te najljepšu uspomenu – naslov prvaka protiv Zadra, kada su i jedan i drugi dobili priliku zaigrati pred punim Domom Dražena Petrovića.
– Zauvijek ću pamtiti to finale. Publika je podržala obojicu kad smo ušli na parket, rekao je Lovro, a Marko nastavio: “Uz takvu podršku, sva trema nestane. Srce ti kuca... Napravit ćeš što god treba! I onda zabiješ koš... neopisivo!”
Još smo kao suigrači
To su bili posljednji dani koje su proveli kao suigrači.
– Marku sam prvom i jedinom rekao da imam ponudu Cedevite, čak i prije nego što sam je odlučio prihvatiti – priznaje bivši cibos Mazalin i objašnjava – Cedevita je bila zainteresirana i dok sam bio u Petrinji, ali tada sam izabrao Cibonu. Ugovor je bio na godinu dana i nakon toga trebao sam birati: Spahija u Ciboni ili Repeša u Cedeviti. Usporedio sam priče i odlučio što sam odlučio.
– Sad mi je čudno nakon što smo praktički dvije godine bili nerazdvojni i – kaže Arapović – naviknuo sam igrati s njim. Kad bih vidio da mu ide, uvijek bih pomislio: ‘Dobro je, bit će nešto od tekme’. A sad kad ga vidim na terenu, ajoj... Zabije koš i u prvi tren pomislim; ‘Bravo’, a u drugi: ‘Budala sam, zašto sam to rekao?!’ Čudno je, ali naviknut ćemo se, trebalo se i to jednom dogoditi...
Svaki zna kako će onaj drugi reagirati ako se jedan drugome ispriječe na terenu. Još se nije dogodilo pogrešno dodavanje, ali kroz smijeh kažu: – Uskoro!
Nijednom košarka nije bila prva ljubav, ali, kako Marko kaže, otkad je prije šest godina počeo ozbiljnije trenirati, košarkašku loptu ne ispušta iz ruku.
– Prvo sam igrao nogomet, pa rukomet jer su baš onda rukometaši harali.
Marko je i onda odskakao visinom, a danas ima 2 metra i 5 centimetara.
– Zbog te visine bilo mi je prelagano zabijati golove. Postalo mi je prejednostavno, a kako sam s dečkima igrao košarku prije rukometnih treninga, htio sam i to probati.
Začudo, Marka u košarku nije gurnuo otac, legendarni Franjo Arapović koji je igrao uz Dražena Petrovića u najslavnijim Ciboninim danima. Kada je imao 12 godina, majci je rekao da želi trenirati košarku.
– Probao sam i vidio da sam tu svoj. Od onda, samo košarka.
Na pitanje kako je to kad ga zovu “Arapovićevim malim”, nasmijao se...
– Znam da će me to zauvijek pratiti. Ipak je on ostavio veliki trag u hrvatskoj košarci, a poznat je i u Europi... Ne smeta mi, ponosan sam što svi znaju tko mi je tata, ali upravo mi je zbog toga cilj da ga nadmašim. Uvijek će biti priča da mi je sredio da igram. A što da radim... Neću ulaziti u prepirke, nema smisla. Guram svoje i igram.
Projekt za mlade igrače
I Mazalin je prošao nekoliko sportova dok košarka nije prevagnula:
– S pet godina krenuo sam igrati na mini-koševima. Brat je igrao pa sam uz njega počeo. Kasnije sam igrao i nogomet jer su ga svi dečki igrali. Pa je neko vrijeme uz košarku bio aktualan i tenis, a onda je došao vikend kad sam trebao odlučiti hoću li ići na teniski turnir ili košarkašku tekmu. I tako sam odustao od tenisa i posvetio se košarci...
Dečki su zablistali i na Jordan Brand Classic kampu koji okuplja najbolje srednjoškolce iz Europe. Prošle godine Marko Arapović je proglašen MVP-om, a ove Lovro Mazalin. Nova 2014. trebala bi ih učvrstiti kao najveće nade hrvatske košarke.
– Mi ćemo davati sve od sebe, a na klubovima i trenerima je kako će nas iskoristiti – kaže Lovro, a Arapović je nastavio: – Najbitnije je da igramo, pa i na posudbama. Puno već znače i treninzi s prvom ekipom.”.
Preslagivanjima u Ciboni Marku se ostvario prostor, a Lovro se može nadati većoj minutaži u Cedevitinu dresu na proljeće u utakmicama Hrvatskog prvenstva. Marko dodaje:
– Kako je naš trener Rimac izjavio: Veselit ćemo se svakoj pobjedi. U Ciboni bi trebao zaživjeti novi projekt razvijanja mladih igrača. To hrvatskoj košarci najviše i treba. Na nama je da treniramo, a minute će doći...
Talenti?