U uredu na adresi Avenue Louise 425 u Bruxellesu stoji jedna sasvim posebna hrvatska zastava. Bila je podignuta na jarbol na Islandu u čast prvog međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 19. prosinca 1991., a potom je, neobičnim spletom okolnosti, bila prva hrvatska zastava koja je vijorila ispred sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Kad je Hrvatska primljena u članstvo UN-a, zastava koja je službeno ponuđena da zavijori ispred zgrade imala je resice, a UN je imao pravilo da zastave s resicama ne prima, i prvi hrvatski diplomat u UN-u Mario Nobilo sjetio se da sa sobom u New Yorku još uvijek ima, kao uspomenu, onu s Islanda.
Donio ju je, spasio stvar, i ta je zastava vijorila ispred UN-a od 22. svibnja 1992. do 24. kolovoza iste godine. Mario Nobilo nosi je sa sobom kao uspomenu, pa se tako sada nalazi u njegovu uredu u Bruxellesu, gdje služi kao hrvatski veleposlanik u Belgiji. Pod tom zastavom razgovaramo o četvrt stoljeća hrvatske neovisnosti. Prije 25 godina Nobilo je bio savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za vanjsku politiku.
Možete li se prisjetiti tih dana prije 25 godina? Gdje ste bili, što vam je najviše ostalo u sjećanju?
Bio sam, naravno, na povijesnom zasjedanju u podrumu Inine zgrade, ali meni je puno više u sjećanju ostao dan prije. To je dan raketiranja Banskih dvora. Svi koji smo bili na tom ručku vjerojatno bismo bili danas mrtvi da smo ostali do kraja ručka jer se raketiranje dogodilo možda 5-10 minuta nakon što smo napustili dvoranu, a zahvaljujući tome što je predsjednik odlučio preskočiti desert i otići u svoj ured s Mesićem i Markovićem obaviti razgovore u šest očiju. Raketiranje se dogodilo neposredno nakon našeg izlaska iz prostorije koja je pogođena. Sutradan me reporterka CNN-a Christiane Amanpour pitala ima li Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ ikakvu kontrolu nad generalima JNA. Rekao sam da, sudeći po brzini kojom je jurio u sklonište, teško da ima kontrolu.
Što se događalo potom?
Bila je u vašem listu slika predsjednika Tuđmana, Mire Tuđmana, Gojka Šuška i mene kako istog dana, nekoliko sati nakon raketiranja, u Tkalčićevoj ulici na terasi pijemo kavu. Izišli smo da ljudi vide da je sve u redu, da je predsjednik živ, da nitko nije stradao. To su bili vrlo emotivni trenuci. Sjećam se da se predsjednik tada, kad smo razgledali tu dvoranu koja je potpuno uništena, baš rasplakao nad tim slikama hrvatskih majstora, koje su bile uništene. I rekao: “Sad su si zbilja zabili glogov kolac.” To su bili dramatični uvjeti pred sam dan proglašenja neovisnosti.
Taj dan istjecao je moratorij na proglašenje neovisnosti?
Da, tada je istekao tromjesečni moratorij na proglašenje neovisnosti, sklopljen na Brijunima, koji je bio zadnji pokušaj za mirno rješenje u Jugoslaviji, ali to se nije dogodilo, ni prekid agresije ni mirno rješenje, i Beogradu je bilo jasno da Hrvatska sutradan ide u proglašenje.
Je li se mogla proglasiti neovisnost i prije isteka moratorija?
Naša je javnost bila jako frustrirana time da Hrvatska toliko oklijeva, da pregovara s JNA. Ali bilo je puno povijesnih razloga koji su kočili Hrvatsku i predsjednika Tuđmana da ranije ide u tu odluku. Prvo, nije vjerovao da će rat biti toliko brutalan. Drugo, Hrvatska nije bila spremna. Treće, imao je petu kolonu u Hrvatskoj.
A iznad svega, međunarodna zajednica nije nam bila sklona. Vladala je inercija te neke stabilnosti koju je Jugoslavija kao složena država projicirala na tom prostoru. Osim toga, Hrvatska je imala taj teret NDH. I, naravno, postojale su druge okolnosti. Tuđman je uvijek imao jedno oko i brigu za situaciju s Hrvatima u BiH i kako će se tamo odvijati strašni rat. Njegove geopolitičke, međunarodne, unutrašnje i sve druge karte bile su zapravo puno nepovoljnije nego slovenske. Zatim, postojala je i jedna inercija sklapanja nekog konfederalnog saveza.
To je bilo takvo vrijeme. Bilo je to vrijeme mirnog, sporazumnog raspada SSSR-a i Čehoslovačke, svima je bilo logično da igraju na tu kartu, pa i Tuđmanu je bilo logično da izbjegne rat, kupi vrijeme. Druga poanta bila je u tome da se hrvatsko nacionalno pitanje internacionalizira.
Da ne proglasimo nešto slično Turskoj Republici Sjeverni Cipar, što neće biti međunarodno priznato. I da se iskoristi ta karta žrtve. Hrvatska je poslije igrala na kartu pobjednika. Između te početne karte žrtve do ključne vojne sile na terenu, Hrvatska je uspješno taktizirala u tom vremenu. Ukratko, nismo mogli proglasiti neovisnost kad nam se prohtjelo, nego kad su sazreli međunarodni uvjeti. Mislim da je to dobro odigrano.
Ubrzo nakon priznanja otišli ste u New York pripremati ulazak Hrvatske u UN?
Tada su pregovarački procesi iz neuspješne Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, koju je vodio Carrington, prebačeni u UN, gdje se tražio cjelovitiji mandat. Zapravo, jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u UN bio je formalno prihvaćanje Vanceova plana. I u tim mjesecima nakon našeg proglašenja neovisnosti naš glavni diplomatski napor bio je da ishodimo takav plan koji u Hrvatskoj ne stvara državu u državi, kao što je to učinjeno u BiH, nego daje Hrvatskoj prostora da, uz poštovanje prava manjina, ostvari kontrolu nad cijelim svojim teritorijem.
Kad ste točno otišli u UN?
Poslan sam dva mjeseca prije ulaska Hrvatske u UN 22. svibnja, da radim na tim proceduralnim i političkim aspektima primanja Hrvatske. Poslan sam kao časnik za vezu, čovjek koji nema nikakav status, čak su mi preko veze isposlovali neku iskaznicu tehničkog osoblja jer nismo još ni bili članica UN-a.
Naš je zadatak bio da pripremimo primanje Hrvatske u UN. Sjećam se intenzivnih pregovora s podtajnikom za mirovne operacije o tom detalju Vanceova plana: idu li plave kacige na granicu ili na crtu bojišnice, kakve ovlasti ima hrvatska policija itd. Bilo je opasnih formulacija, koje su išle za tim što je danas Republika Srpska u BiH. Naš silni napor bio je usmjeren na razgrađivanje Vanceova plana, odnosno davanje zuba UNPROFOR-u da svoj mandat provodi agresivnije, legaliziranje našeg prava na oslobađanje okupiranih teritorija, zatim na izbacivanje Jugoslavije iz UN-a, uvođenje nekoliko paketa sankcija Jugoslaviji, i pravo na sukcesiju svih iz bivše zajedničke države.
O tim danima napisali ste knjigu “Hrvatski Feniks”, objavljenu 2000., ali kako se osjećate kad gledate na sve to iz ove perspektive, četvrt stoljeća nakon proglašenja neovisnosti?
Naslov knjige takav je jer se Hrvatska baš kao ptica Feniks slobodno vinula nakon rata u svijet. A ona i sliči na karti kao ptica raskriljenih krila. Meni je žao što nema puno više takvih naslova, što nismo uložili napor da nam povijest ne pišu drugi, nego mi sami. Ali kad gledamo unatrag, može se reći da je Hrvatska napravila jedno malo čudo u 25 godina. Za one koji trpe, ostaju bez doma ili su nekoga izgubili 25 godina je grozno vrijeme, ali imati rat, izići kao pobjednik, postići međunarodno priznanje jedno je malo inspirativno čudo za mnoge narode koji tome teže.
Čovjek osjeća ponos na to vrijeme. Bio bih sretan da dio te energije probudimo za neke prave teme danas. Razvojne, aktivne teme. Jedna trećina te energije i jedinstva koje smo imali bila bi dobra. Nova vlada ima široku podršku za reforme koje su pred nama i, uz podršku predsjednice, imamo takvu konstelaciju kritične mase da možemo napraviti idući civilizacijski skok. Potrebno je zapravo probuditi dio te neviđene energije koju smo imali u oslobađanju i obnovi zemlje.
..hvala Bogu i tadašnjem hrvatskom vodstvu smo se uspjeli izvući iz Jugoslavije. Zati imamo razumjevanja za sve narode svijeta kojoma su kao i nama kolonijalne sile nametnule svoje države i koji se zele osloboditi.ima toga još jako puno.