Najprljavije su laži o mojim roditeljima, a one odaju Gabrićev ljudski i politički profil

Na tekst prof. dr. Nikice Gabrića s naslovom “Dr Gabrić: Gospodine Hebrang, Hrvatska je zaslužila malo mira” (VL, 10. 2. 2014, str. 24. ) primili smo reagiranje prof. dr. sc. Andrije Hebranga: “Osim mira i prosperiteta, Hrvatska je zaslužila i istinu o događajima i ljudima iz razdoblja njezina nastajanja i obrane".

Budući da autor članka objavljuje niz neistina, demantirat ću ih redom iznošenja. Na političke diskvalifikacije se neću osvrtati, jer smatram da u demokraciji svatko ima pravo na svoje mišljenje. No laži, klevete i uvrede na račun svoje obitelji i sebe imam pravo opovrći.Autor ponavlja laž mojih političkih protivnika kako imam moto da “ne govorim istinu”. To je zlonamjerna interpretacija mog odgovora u Hrvatskom saboru zastupnici SDP-a Antunović koja mi je vikala iz klupe da kao ministar lažem.

Upozorio sam je na lijepo izražavanje odgovorom: “Ja nikada ne lažem, možda ponekad ne govorim istinu, a to je puno pristojnije”. Moj svjetonazor kao kršćanina je držati se istine, a moju retoričku figuru su protivnici kršćanstva često zloupotrebljavali ne nalazeći mi druge moralne zamjerke. Autor govori o mojem lošem političkom udjelu u razdoblju “Pet godina rata, deset godina privatizacije...”.

Najprije, autor ne zna da je rat trajao punih sedam godina, do mirne integracije istočne Slavonije 15. 1. 1998. Budući da on sam nije sudjelovao u oslobodilačkom Domovinskom ratu, ne zna da smo mi do tada imali spremne brigade za oslobađanje hrvatskog teritorija i živjeli u punoj ratnoj pripravnosti ako zapnu pregovori. U tom ratu sam bio ministar, član Glavnog stožera obrane te utemeljitelj i predsjednik Glavnog stožera saniteta RH. Jednom sam ranjen, a zbog sudjelovanja u ratu deset godina bila mi je zabranjena viza za neke velike zemlje. Smatram to minornom žrtvom u usporedbi s tisućama ubijenih i s tisućama trajnih invalida. Za razliku od mog klevetnika, ja sam ponosan na sve što sam učinio u tom razdoblju, za što sam nositelj osam visokih odličja i čina pričuvnog generala HV. Zato se ja ne moram stidjeti kada me moje dijete pita “Što si radio u ratu, tata?”.Netočno je da je pljačka u privatizaciji trajala deset godina, jer je započela u doba kada je na vlasti bila Gabrićeva partija s poznatim tzv. Markovićevim zakonom, dakle znatno prije nastanka hrvatske države, a traje sve do danas (privatizacija Croatia osiguranja, plan privatizacije autocesta itd.). Uvijek sam bio protivnik privatizacije na štetu države i osobno u njoj nikada nisam sudjelovao.

Za privatizaciju sam bio kao potpredsjednik Vlade i predsjednik UO Fonda za privatizaciju odgovoran tijekom 2004., kada su obavljene velike privatizacije bez i jedne nepravilnosti, kritike ili žalbe!Autor napominje da sam svojim političkim radom napravio “veliku štetu”. Da, njegovim političkim istomišljenicima! Bio sam 22 godine u vrhu svoje stranke i u vrhu državne politike na brojnim dužnostima a u to vrijeme smo pobijedili zločinački komunizam, srušili zloglasnu Jugoslaviju, obranili novu hrvatsku državu od srpsko-crnogorske agresije, izgradili sve u ratu porušeno, uveli državu u NATO i EU. Ponosan sam na svoj udio u tim povijesnim zbivanjima.

Samo pripadniku visoke komunističke jugoslavenske elite, a autor Nikica Gabrić je to bio sve do poraza na prvim demokratskim izborima 1990., ovaj učinak može izgledati kao “konfuzija, nered i šteta”, kako on navodi. S takvim stavovima se ne vodi trećem, nego starom, dobro poznatom putu.Najprljavije su laži o mojim roditeljima, a one odaju ljudski i politički profil autora. On opetovano iznosi da su moji roditelji bili “visoki komunistički dužnosnici”, ali ne kaže da su pripadali hrvatskom komunističkom krilu koji se nije složio s cjepkanjem hrvatskog teritorija za što su jugokomunisti ubili mog oca, osudili moju majku na 11 godina robije od čega tri godine samice, a mene ostavili bez oba roditelja u gladi i neimaštini. Nikada nitko u cijelom razdoblju jugokomunističke diktature nije nikada pitao za nas niti nam pomogao, a posljednji predsjednik CK SKH Ivica Račan nije čak htio primiti na razgovor moju majku kada ga je to pismeno tražila! Šteta da tada nisam poznavao Nikicu Gabrića, visokog dužnosnika te partije, da malo pogura očajnički zahtjev moje majke. On je zadnji koji ima moralno pravo govoriti o žrtvi mojih roditelja, koja je jednaka svim stotinama tisuća žrtava pobijenih od komunista nakon Drugog svjetskog rata. Nastavi li dalje o mojim roditeljima iznositi parcijalne istine istrgnute iz konteksta stvarnih događaja biti ću prisiljen braniti njihovu čast na sudu.Nije istina da sam “lažno optužio za kriminal” neke liječnike u protuzakonitoj privatizaciji dijela bolnice Sv. Duh. Kao ministar zdravstva zatekao sam 2003. izvršenu protuzakonitu privatizaciju dijela bolnice, jer zakona o privatizaciji bolnica nismo imali, pa ona niti nije mogla biti zakonito provedena.

Predao sam predmet financijskoj inspekciji. Cilj nije bio bilo koga kazneno goniti, nego utvrditi kolika je dobit iz te protuzakonite privatizacije ostvarena na štetu bolnice. Prema njihovoj procjeni radilo se je o nekoliko milijuna kuna. Budući da nakon prošle izmjene Ustava kriminal u privatizaciji ne zastarijeva, očekujem nastavak procesa za utvrđivanje štete.Strašna je laž da sam bilo kako utjecao na moguće prijevare u utvrđivanju invalidnina kao i da sam predlagao liječnike u invalidske komisije. Jesu li oni bili “samo članovi HDZ-a”, kako tvrdi Gabrić, ne znam, ali moglo bi biti jer članova drugih stranaka među dragovoljcima u sanitetu gotovo da i nije bilo. Dragovoljci su temelj ove države a tako će i ostati, bez obzira na bezočne optužbe na račun dragovoljca dr. Babića iako istraga o navodnoj njegovoj krivici još nije niti završena. Posebno je zastrašujuća Gabrićeva optužba da postoji “desetine tisuća lažnih invalida” Domovinskog rata! Zar se tako osvećuje braniteljima koji su žrtvovali svoje zdravlje i život dok je on rat proveo u prostorima s centralnim grijanjem daleko od bilo kakve opasnosti? Nadam se da će braniteljske udruge pokrenuti odgovarajući postupak jer kazneno je djelo bez dokaza klevetati nevine. Neutemeljena je izjava da se nije javio kao dragovoljac jer sam mu kao ratni ministar odredio radnu obvezu u bolnici. Temeljem tadašnjih ratnih odredbi svim državnim službenicima u zdravstvu vrijedila je radna obveza, koju sam osobno potpisao, a ujedno su svi bili pozvani da se jave kao dragovoljci u sanitet. Na bojišnici smo i te kako trebali očne kirurge i na sreću javio se dovoljan broj zaista vrhunskih očnih kirurga koji su pokrivali ratne bolnice na više od tisuću kilometara bojišnice.

Prava je šteta da se među njima nije javio i dr. Nikica Gabrić jer bi onda bio svjedokom stradanja naših invalida. Siguran sam da bi onda izostalo njegovo vrijeđanje ovih hrabrih domoljuba, a strelice bi bile uperene samo na one kojima je zloupotreba dokazana. Ovako, on je posljednja osoba koja ima pravo bez dokaza o krivici prozivati “desetine tisuća lažnih invalida”.Ne razumijem insinuaciju autora koji za sebe kaže: “Nisam privatizirao drvne industrije, kupovao Shimadzu aparate, nisam petljao s državnim bankama”, ali mi je drago da to nije činio jer nisam ni ja.Posebno su lažne insinuacije na moj odnos s dr. Tuđmanom. Poznato je da sam mu dao ostavku na mjesto ministra obrane jer nisam htio potpisivati neke izdatke s kojima su varali i samog predsjednika. Tada sam dao ostavku i na mjesto potpredsjednika stranke a mjesto u Saboru sam vratio mojoj stranci jer ga je zaslužila. Smatrao sam da ukoliko se ne slažem s većinom u svojoj stranci moram odstupiti ja, a ne većina. Jednako sam tako dao ostavku i na mjesto nositelja liste u 2. izbornoj jedinici na prošlim izborima, jer se nisam slagao s politikom moje stranke. Napokon, zbog takvog neslaganja sam izgubio i stranačke izbore, ali to ne daje pravo pasivnim promatračima nastajanja Hrvatske da vrijeđa moju državotvornu stranku!Prljava laž s namjerom klevete je tvrdnja da sam pokušao sakriti svoju operaciju u inozemstvu. Naprotiv, sazvao sam tiskovnu konferenciju i, za razliku od gospodina Josipovića, najavio sam operaciju u inozemstvu budući da nisam imao novaca platiti dolazak operatera u Hrvatsku a operacija koju sam tražio nije se izvodila u Hrvatskoj (laparoskopska operacija prostate).

Isto tako sam najavio ostavku ukoliko preživim zahvat, što sam po povratku i učinio. Za razliku od Josipovića, čije postupke Gabrić brani, zbog operacije u inozemstvu dao sam ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade i ministra zdravstva.Autorova laž da sam po Šeksovom navodu ostavio bolesnog predsjednika Tuđmana nije samo laž već i znak mržnje. Kao voditelj konzilija nakon boravka predsjednika u SAD-u nagovorio sam ga na drugačiji način liječenja s čime smo mu produljili kvalitetan život za preko tri godine, a što mu je omogućilo da završi svoje epohalno djelo i zaokruži granice hrvatske države mirnom reintegracijom Podunavlja. Ponosan sam na rad konzilija, a iz njega sam izašao sporazumom sa samim predsjednikom. Rad konzilija je nesmetano nastavljen, jer ga je preuzeo moj dotadašnji zamjenik što je i sam predsjednik prihvatio. Što se navoda Šeksovih citata tiče, autoru je poznato i to da me Šeks prijavio Predsjedništvu stranke koje je hitno sazvano zato što sam kritizirao naš stranački odnos prema smrti hrvatskog junaka generala Đure Brodarca u hrvatskom zatvoru. Zanimljivo da autor nije naveo i taj citat.Na kraju, autor citira moju izjavu o Sanaderu u srpnju 2009., u kojoj navodim da će me on podržavati u predsjedničkoj kandidaturi.

Točno. Tada je to tako i izgledalo. No u studenome te godine Sanader se ne protivi ulasku još dva bivša HDZ-ova ministra (Nadan Vidošević i Dragan Primorac) u predsjedničku kandidaturu. Štoviše, oglušio se na moj zahtjev na Predsjedništvu stranke da ih se raskrinka kao bjegunce iz stranke zbog vlastita interesa. Očiti je cilj bio raspršiti HDZ-ove glasove. O razlozima neću ovdje raspravljati, jer su trenutno sva trojica (Sanader, Vidošević, Primorac) pod istragom za različita djela pa to sada ne bi bilo korektno. Upravo zbog toga je netočan i autorov navod o najlošijem rezultatu HDZ-a do tada, jer su tri HDZ-ova ministra (Hebrang, Vidošević, Primorac) osvojili čak 29,31% glasova. Dodamo li k tome još 6,83% glasova desnice koji su pripali dr. Miroslavu Tuđmanu i dr. Josipu Jurčeviću, premoć desnice u prvom krugu bila je očita. Jasno je da su desno biračko tijelo prevarili oni koji nisu razumjeli povijesni trenutak za Hrvatsku, što sada teško plaćamo, ili su pak namjerno režirali rastakanje desnice. Čast mi je da sam od svih njih osvojio najviše glasova, pa mogu i dalje s ponosom odgovarati na ovakve lažne optužbe ljevice.Zahvaljujem na uvrštenju i prekidam svaku daljnju polemiku s gospodinom Gabrićem, jer su njegovi istupi ispod civilizacijske razine koju hrvatska javnost zaslužuje. Ne isključujem raspravu u pravosudnim tijelima.” – zaključuje reagiranje prof. dr. sc. Andrija Hebrang.

>> Hebrang: U panici je zbog slučaja Dijaliza. Gabrić: Nisam pod tom istragom!