Na stranu neispunjena obećanja o velikom gospodarskom uzletu, u koja je malo tko vjerovao, na stranu optužbe dežurnih kritičara da je ovo do sada „najnesposobnija" hrvatska vlada, jedna od kritika koja doista pogađa u bolno mjesto, već i samim time što dolazi iz vlastitih redova, jest ona da je dolazak vlade Zorana Milanovića potvrdio smrt socijaldemokracije u Hrvata. Bolno za prosječnog člana SDP-a, ali čini se ne i za velik dio onih članova stranke koji doista sudjeluju u vlasti, a pogotovo za samog premijera, koji se sam jednom predstavio kao „libertarijanac, reformirani kalvinist", što god to za njega značilo. Činjenica jest da je SDP na samom početku dopustio da gospodarsku politiku ove vlade uvelike definira liberalni HNS, a da je socijalna politika pod pritiskom mjera štednje ispala mnogo rigidnija od populističke HDZ-ove koja je, kako se to često ponavlja, davala šakom i kapom kupujući socijalni mir. A SDP, sve kad bi i htio, nema odakle davati. Barem do sada.
Jeftini populizam ili nužda
U obranu SDP-a treba istaknuti da ništa bolja situacija nije ni u drugim europskim zemljama sa snažnim socijaldemokratskim ili socijalističko-komunističkim naslijeđem. Hrvatski reformirani komunisti vrlo brzo, točnije u razdoblju od samo jednog desetljeća tijekom kojeg su bili isključeni iz izvršne vlasti, došli su na pozicije socijalnih liberala, što u našim specifičnim okolnostima uglavnom znači da su vladajući u društvenim odnosima lijevi libertarijanci, no, nasuprot tome, u ekonomskim odnosima državu i dalje vide kao faktor koji i dalje centralizirano upravlja tržišnim odnosima.
No, krajem 2015. površni promatrač mogao bi zaključiti da je u SDP-u došlo do osmišljenog pokušaja vraćanja socijaldemokratskim korijenima. Na brzinu se rješava problem kredita u švicarskim francima, najavljuje se obračun s gramzivim bankarima, pokazuju se mišići, obećavaju se promjene ovršnog zakona koje će navodno olakšati život blokiranima, vaučerima se sufinancira električna energija ugroženim obiteljima, najavljuju se božićnice umirovljenicima. Naravno, da je to sve napravljeno prije barem godinu dana, danas ne bismo morali postavljati pitanje – a da takva ofenziva ipak nema neke veze s činjenicom da Sabor zasjeda nekoliko dana prije svojeg samoraspuštanja te da nam slijede parlamentarni izbori? Da ćemo već u prosincu znati tko će sastavljati novu vladu. No, isto tako, moramo odmah postaviti protupitanje: čak i ako je riječ o uobičajenoj sezoni darivanja ususret izborima, ako je neka mjera populistička, znači li da to je ona samim time i nužno pogrešna? Je li to populizam koji će nas skupo stajati ili su to zapravo samo potezi koji su davno trebali biti poduzeti? Čini se da nema jednoznačnog odgovora. Na pitanje „a što ste do sada čekali", u Vladi objašnjavaju da se na ovim rješenjima radi godinama. No, unatoč tome, neka od njih umnogome izgledaju kao da su zbrzana u zadnji trenutak.
Čini se da Vladu u ovom trenutku pretjerano ne zanima jesu li sva ta rješenja uopće provediva i održiva, no, unatoč kritikama, malo je vjerojatno da će se opozicija u Saboru usuditi glasati protiv, kako ne bi ispalo da oni, za razliku od vladajućih, rade u interesu bankara, a na štetu građana. Mirela Holy ustvrdila je da se radi o polovičnom rješenju, da je to zapravo samo preskupa kampanja na teret građana. Tomislav Karamarko kaže da treba pomoći i onima koji su već otplatili kredite, kao i onim dužnicima kojima je prekinut ugovorni odnos, ali i da se zalaže za crnogorsko rješenje, u kojem teret dijele dužnici, banke i država. Milanović ga je iste sekunde optužio da štiti banke, no, u HDZ-u odgovaraju da se oni protive ideji da se troškovi konverzije bankama priznaju kao porezna olakšica. Jer to će opet na koncu platiti – a tko drugi nego – građani.
– Nedopustivo je teret prebacivati na porezne obveznike jer se ovdje nikako ne može govoriti o gubitku, nego tek o umanjenoj dobiti banaka, upozorava HDZ-ov saborski zastupnik Goran Marić napominjući da su gubici banaka zapravo nastali na nikad naplaćenim kreditima velikim kompanijama, a ne građanima. I u vladajućoj stranci strahuju od ustavnopravnih zamki ovakvog rješenja, samo što se ne usuđuju to javno izgovoriti. Prošli tjedan na Cropolisu, viškom festivalu politike, Peđa Grbin, SDP-ov predsjednik saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav, u neformalnom razgovoru iznio je svoje mišljenje da ovakvo rješenje različite kategorije dužnika stavlja u neravnopravan položaj. Mnogi su toga svjesni, ali isto tako znaju da im je to moćno oružje u predizbornoj kampanji, a moguće probleme ionako će u nekom drugom vremenu rješavati netko drugi. A ako bankari pokažu zube ili o svemu bude odlučivao Ustavni ili neki drug sud, o tome će se brinuti kad za to dođe vrijeme.
Vlade na odlasku u načelu ne bi trebale donositi takve dalekosežne mjere bez podrške opozicije jer promjenom vlasti one dolaze u pitanje. Vrući krumpir se tako baca u ruke nasljedniku, a za aktualnog premijera pravi problem nastat će tek ako ponovno osvoji vlast. No, time će mu to već postati mnogo slađa briga. U spremnosti da se pomogne onima koji su se zadužili u švicarskim francima napadna je činjenica da je Vlada u širokom luku zaobišla rješenje mnogo opsežnijeg problema – 320 tisuća hrvatskih građana s više od milijun članova obitelji koji su blokadama računa pretvoreni u građane drugog reda. Da ne govorimo koliki je to generator sive ekonomije jer ih prisiljava da rješenja za preživljavanje nalaze onkraj zakona i izvan službenog platnog prometa. Nije teško dosjetiti se zašto su jedni dobili pomoć, a druge se ignorira. Među onima koji su dizali kredite u francima doista ima i onih koji su spali na prosjački štap, ali ima i onih bogatih i utjecajnih, koji se sasvim sigurno nisu zaduživali za nužni smještaj, a sad će svi građani plaćati teret njihovih poslovnih poteza. Uostalom, i sam ministar financija je tu u svojevrsnom sukobu interesa. Da nije takvih pojedinih moćnika, pitanje je bi li danas bilo ovakvog rješenja, dok su nasuprot tome u udruzi Blokirani samo oni čija je potencijalna snaga jedino u ukupnom broju ugroženih, koje pak nikako ne uspijevaju udružiti. Još od Slavka Linića, koji ih je znao itekako grubo isprašiti, s Vladom RH nisu imali nikakvog ozbiljnijeg razgovora na tu temu, tako da nije nikakvo čudo što su se Blokirani na koncu za pisanje novog ovršnog zakona okrenuli HDZ-u. Iziđu li prije izbora s nekim zajedničkim konkretnim prijedlogom za rješenje, to bi mogao HDZ-u biti snažan vjetar u leđa. No, nikakvog obećanja još nema. – Udrugu Blokirani ne zanimaju njihovi predizborni prazni folovi, njihove želje da se domognu glasova na praznu spiku, zanima nas jedino da se katastrofa s blokiranima riješi zakonskim putem jer nas 320.000 iskamatarenih i pribijenih na stup srama, mi smo poput pješaka na brzoj autocesti u mrklom mraku, svako malo nekoga na smrt pregazi auto, a vozač nastavi dalje – kaže Mario Strinavić, jedan od lidera Blokiranih, koji se suočava i s blokadama na vrhu vlasti kao i u medijima, koji ih prate s vrlo opreznim interesom iako je problem otežao na 33,3 milijarde kuna.
– Prevelik broj odvjetničkih ureda živi od nas, mi smo im najunosniji posao u državi, u koji ne moraju uložiti ništa, a od nas izvlače pola milijarde kuna na mjesec a da i ne spominjemo troškove ovršnih postupaka i nameta, bez kojih bismo morali ugasiti svoje tvrtke. Fina je u protekle četiri godine obavila više od šest milijuna ovršnih postupaka. Nikome nije jasno čemu služi ta državna agencija, ali od nas 320.000 živi njih 3125 u Fini – kaže ogorčeno Strinavić.
Dobrodošla je promjena da se više neće moći zbog simboličnih komunalnih dugova nekoga izbaciti iz njegova doma, no, većina promjena ovršnog zakona osmišljena je tom smjeru da samo ubrza postupke ovrha i deložacija, a baš ništa nije napravljeno da se, po uzoru na zemlje koje su tijekom krize uvele čak i djelomične moratorije na deložacije, barem privremeno zaštite oni koji će zbog toga morati ulicu, a njihovi će domovi u trenutku dok se stambeno tržište još nije niti probudilo biti prodani znatno ispod realne cijene. Najvažnije pitanje, kao i uvijek, jest: Koja je cijena takvih mjera i – tko će to na kraju platiti?
Ipak ima i gladne djece
To je ona točka na kojoj neka socijalna mjera pada ili prolazi. Rješenje da se ugroženim obiteljima koje nisu u stanju plaćati mjesečne račune za električnu energiju pomogne vaučerima od po 200 kuna sama po sebi jest nešto što doista zaslužuje pohvale. No, solidarnost hrvatske javnosti automatski pada u vodu kad se objavi da to podrazumijeva i novo poskupljenje električne energije te da će svatko od nas sufinancirati režije najsiromašnijima, čak i oni koji su – tek malo manje siromašni od njih. – Inovativan potez jest ovdje da se izravno iz džepa građana financira vlastita predizborna kampanja, a sve kako bi se u javnosti stvorio dojam o socijalnoj osjetljivosti – kaže Krešimir Sever, čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, podsjećajući da je Vlada imala idealnu prigodu pomoći takvim obiteljima kad je 2012. dopustila poskupljenje električne energije od 20 posto. Da su tada iz povećanog profita HEP-a odvojili novac za ugrožene obitelji, umjesto što je i njima podignuta cijena kao i ostalima, kaže Sever, to bi također bila populistička mjera, ali im nitko ne bi zamjerio i zaslužili bi aplauz. Sličan jeftini populizam on vidi i u božićnicama za umirovljenike, kojih se netko sjeti samo kad im oni trebaju. Premda bi netko mogao reći da bi jedna od osnovnih zadaća države trebalo biti osigurati komunalni i energetski minimum za najugroženije, nije svakome dobrodošla vijest da se socijala u kriznim vremenima plaća nametanjem novih poreza! Mnogo bolje od toga zvučat će im ideja da se školska prehrana za najsiromašnije učenike dijelom financira iz dobiti od igara na sreću. Tako da smo tu već lakše spremni zaboraviti da su u Vladi do jučer tvrdili da u Hrvatskoj – nema gladne djece.
>> Vidjet će se tko je Djed Mraz, a tko je skidao table, odvijao plinske boce i zastrašivao
Razumljivo je da će najsiromašnije sufinancirati i oni samo malo manje siromašni,jer njih najviše ima.