Najunosniji srednjevjekovni biznis - trgovina solju

Trgovina solju, tom nasušnom namirnicom, koja je od davnina nezaobilazan dodatak jelu, konzervans i začin kojim se poboljšava okus hrane, bila je u srednjovjekovlju jedna od najunosnijih djelatnosti. Od 13. stoljeća proizvodnja je soli bila državni monopol, pa su kraljevske, kneževske, vlastelinske, odnosno komunalne vlasti stavile pod svoj nadzor i proizvodnju i promet soli.

Solane su se u primorskim krajevima davale u zakup (poslije i u podzakup), a zakupnici su bili obvezni na plaćanje zakupnine, što im je jamčilo sva vlasnička prava na proizvod. Katkad su komunalne vlasti, na primjer, u pojedinim dalmatinskim gradovima, ograničavale pravo raspolaganja. Tako je splitska komuna zahtijevala da se prije izvoza sva sol s gradskog područja mora najprije ponuditi komuni na prodaju, a jednako su i dubrovačke vlasti tražile da proizvođači svoju sol prodaju općini.

U dalmatinskim gradovima maloprodaja se dopuštala samo proizvođačima i općini, i to tako da su njezini činovnici posredovali, odnosno zakupnici općinskih prihoda. Razlikovao se izvoz u kontinentalno zaleđe od izvoza morem u ostale gradove u Dalmaciji ili na suprotnu, talijansku obalu Jadranskoga mora. Za sve te oblike trgovine državne su i općinske vlasti propisivale poreze i carine, što je bio znatan izvor prihoda jer su se cijene smjele slobodno određivati. Od proizvođača još veću su zaradu imali upravo trgovci solju.

Veletrgovci kao poreznici

U Zadru je u posljednjim desetljećima 14. stoljeća djelovalo nekoliko solnih veletrgovaca kojima su državne vlasti prepuštale ubiranje poreznih prihoda od prometa soli.

Među njima se ističe Firentinac magister Petar, sin pokojnog Ivana iz Firence, novčar, bankar, trgovac i brodovlasnik. U Zadar je prispio, po svemu sudeći, u drugoj polovini sedamdesetih godina 14. stoljeća jer se 1379. godine prvi put pojavljuje u vrelima kao glavni činovnik svih komora soli i tridesetine u Dalmaciji. Otkako je Mletačka Republika mirom u Zadru 1358. godine bila prinuđena sve svoje istočnojadranske posjede ustupiti ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku I. Anžuvincu, nova je kraljevska vlast ujedinila nadzor nad trgovinom solju u Dalmaciji i Hrvatskoj izuzevši Dubrovnik i njegovo područje, te ga povjerila Kraljevskoj komori soli i tridesetine (Camera regia salis et tricesime). Središnja i ostalim nadređena komora nalazila se u Zadru, upravnom središtu Dalmacije.

Čini se da je prvo razdoblje djelovanja magistra Petra kao glavnog upravitelja Kraljevske komore dokončano potkraj 1382. godine jer vrela na tome položaju između 1383. i 1387. godine spominju Ciona iz Firence. Možda se ta promjena smije dovesti u vezu sa smrću Ludovika I., u rujnu 1382. godine, i boljom ponudom koju je Cion dao novoj kraljevskoj vladi.

No, kad je u Dalmaciji svoju vlast učvrstio kralj Žigmund Luksemburški, Petar se u ljeto 1387. godine vratio na mjesto glavnog upravitelja Komore jer se njegov prethodnik Cion bio kompromitirao vezom s vranskim priorom i jednim od vođa protudvorskog pokreta Ivanom Paližnom, tada nositeljem naslova bana Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, primivši od njega u zakup komorske prihode. Magistar Petar je službu zadržao sigurno do sredine 1390. godine jer do toga vremena postoje podaci koji to potvrđuju.

Dužnosti upravitelja Kraljevske komore, koji je najčešće bio i zakupnik središnje komore u Zadru i vrhovni zakupnik ostalih komora u Dalmaciji i Hrvatskoj, podrazumijevale su nadzor nad komorama i prikupljanjem njihovih prihoda te davanjem u podzakup komora. Magistar Petar je tako 1379. godine ovlastio Kresu de Nassis da u njegovo ime upravlja radom komora u Dalmaciji i da jamačno prikuplja njihove prihode. Kao zakupnik komore Petar je nabavljao sol, ali je poput drugih to činio u svoje ime da bi njome trgovao radi osobne zarade. Doduše, i sama Komora je namicala sol koju je onda preprodavala građanima na malo, a izvozom soli morem uglavnom su se bavili pojedinci, poput magistra Petra.

Carina 1500 dukata

Petar je u siječnju 1389. godine dopustio banu „čitave Slavonije“ Ladislavu od Lučenca da u zakup dâ Anti Lukinu iz Firence izvoznu carinu sa zadarskih otoka i s otoka Paga za iznos 1500 dukata dok ne izveze ugovorom određenu količinu soli. Ugovori o ustupanju izvozne carine vrlo su rijetki i Komora je za tim posezala vjerojatno samo izvanredno.

Petar je 1387. godine prodao petorici zadarskih plemića 20 bala firentinske tkanine za 1000 dukata, koju su oni predali novom vranskom prioru Albertu Lackoviću za kralja Žigmunda i njegovu suprugu, kraljicu Mariju. Kupci su se magistru Petru obvezali podmiriti trošak u roku od šest mjeseci. Kralj je primio tkanine i platio ih tako što je naložio magistru Petru da toj petorici zadarskih patricija, njegovim kupcima, prepusti ubiranje prihoda od zadarske i paške soli dok ne namaknu iznos 1000 dukata, koliko su Petru i dugovali.

Magistar Petar razvio je između 1385. i 1390. godine vrlo živu i opsežnu trgovinu solju. U Zadru je proveo tek kraće vrijeme, ali ga to nije spriječilo da svoje solno poslovanje razgrana jer se nije bavio samo kupoprodajom nego i proizvodnjom. Osim toga, ulagao je stečenu dobit u daljnju trgovačku djelatnost.

Kupovao je vrlo velike količine soli, pa je u drugoj polovini 1387. godine, kada je iznova postao glavni upravitelj Komore, pribavio čak tridesetak milijarija soli (oko 2450 tona). Doskora je počeo trgovati i solju iz vlastitih solana na Pagu: u dvije je godine (od listopada 1387. do listopada 1388.) što kupio što zakupio više od četrdeset solana i dva skladišta. Posjedovao je i brodove za prijevoz soli, a taj je začin izvozio u Italiju i u gradove na istočnoj jadranskoj obali, no još više u Bosnu, jer je uključivanje u posredničku trgovinu kovinama iz Bosne nudilo prigodu za velik profit.

Dobitak je Petar doista i ulagao u kupnju i preprodaju olova iz Bosne. Dobru mu je zaradu, kao što je već izneseno, donosila i nabava i daljnja prodaja tkanina iz Italije.