Najveća drama u Sisku od rata, 916 ljudi dobilo otkaz

I nebo je plakalo nad sudbinom radnika sisačke Željezare kad su prvi od 916 preostalih radnika jučer ujutro počeli potpisivati potvrde o razduživanju. Za mnoge od njih posljednjim izlaskom iz tvorničkog kruga CMC-a Sisak počela je nova životna drama.

Tjeskoba, nepovjerenje, neizvjesnost i ogorčenje osjeća se na svakom koraku. Nakon prvog šoka 7. listopada, kad su prvi put čuli za odluku da se američka kompanija CMC povlači iz Siska, još su se na temelju optimističnih izjava državnih čelnika nadali da će se pronaći novi kupac i proizvodnja nastaviti. Danas, kada s potvrdama u rukama napuštaju Željezaru, u to malo tko vjeruje. Čak ni činjenica da su Amerikanci korektno ispunili sve svoje obveze, isplatili božićnice i regrese, sve plaće na vrijeme, a isplaćuju i ugovorene otpremnine, slaba im je utjeha.

Na zavaravaju se

– Ne zavaravamo se i znamo da će se sva ta primanja brzo istopiti, a male su šanse da nas mogući novi vlasnik vrati na posao. Kao kontrolor cijevi, ovdje sam proveo 24 godine i vjerovao kako ću dočekati i mirovinu. Kao branitelj, odlučio sam poštenim radom svojoj četveročlanoj obitelji osigurati egzistenciju. Danas vidim da sam, kao i mnogi drugi, trebao kupiti vojnu mirovinu. Ogorčen sam. A moju sudbinu u Željezari dijele i mnogi drugi hrvatski branitelji – kaže Tihomir Gulan (44), koji uz suprugu, uzdržava i dvoje malodobne djece. Mogućnost novog zaposlenja zabrinjava i Juricu Grgića (46), dosad zaposlenog u API pogonu, koji ima 23 godine radnog staža. Kako kaže, sa srednjom stručnom spremom gotovo i nema šanse.

Odluka CMC-a o prodaji Željezare mnoge je šokirala upravo zbog spoznaje da je američka kompanija u modernizaciju uložila više od 200 milijuna dolara. Na žalost, vlasnici nisu imali strpljenja da još dvije-tri godine čekaju profitabilnu proizvodnju nove čeličane. Mnogi radnici smatraju da država i lokalna zajednica nisu pokazali dovoljno razumijevanja za američkog investitora.

– Kasno je sada tražiti krivca, ali bi novom kupcu trebalo olakšati uvjete poslovanja. Upravo zbog golemih ulaganja i nove moderne čeličane, mislim da za željezaru ipak ima šanse. Dva sam desetljeća radio kao poslovođa skladišta i na drugim poslovima, a sada ostajem na ulici. Ja sam samac, ali suosjećam s kolegama koji svojom plaćom uzdržavaju višečlane obitelji – kaže Mario Dubravčić (42). A jedan od takvih je Ivica Tomašić iz Grede. Kaže da je njegova četveročlana obitelj živjela isključivo od njegove željezarske plaće pa je zabrinut za sudbinu dvoje malodobne djece. Noseći potpisanu potvrdu u rukama, Mara Rupčić nije mogla skriti suze. Nema sumnje da se iza njenih suza krije još jedna tužna sudbina. U jesenskoj magli i kiši, bez pompe i prosvjeda, na plećima posljednjih 900 radnika, urušio se još jedan industrijski gigant bivše države. Na crnometalurški div, koji je nekad zapošljavao i 13.000 radnika, podsjećaju ostaci visokih peći, aglomeracije, rudnog dvora, valjaonice traka i gredica, šavne valjaonice, hladne prerade i drugih pogona, koji su jedan po jedan prestajali s proizvodnjom.

– Iako odluku o prodaji Željezare donosi CMC, sindikat se neće raspustiti, nego ostaje na raspolaganju dosadašnjem vlasniku, novoj vladi, a po potrebi, i novom vlasniku u cilju pronalaženja optimalnih rješenja – najavljuje povjerenik SMH za Željezaru Predrag Abramović.

Traže rješenja

Teret tranzicije dobro osjeća i sisačka gradska uprava, koja se suočava s brojnim novim socijalnim problemima i siromašnijim gradskim proračunom. Nedavno je u stečaju završila Segestica, Željezara traži kupca, a ista sudbina čeka i Herbos, čijih 160 radnika za utorak najavljuje prosvjed. Gradonačelnik Dinko Pintarić najavljuje formiranje svojevrsnog fonda za pomoć najugroženijima. Županica Marina Lovrić Merzel pak mnogo nade polaže u novu vladu, jer je za izborne kampanje Kukuriku koalicije najavljivano kako se zatvaranje Željezare ne smije dopustiti. I sama kaže da će rješavanje tog problema biti jedna od prvih zadaća i ispita nove vlade.