Još su prošle godine radničkom prvosvibanjskom kolonom uz crvene karanfile i sindikalne zastave na paradi vijorile i SDP-ove zastave, a političari su bili dobrodošli i rado viđeni gosti. Idila u odnosima vlasti i sindikata prošla je, a ovogodišnja sindikalna parada ostat će upamćena i po tome što je prvi put dosad organizira većina hrvatskih sindikalnih središnjica.
Za konkretan povod zbijanja sindikalnih redova poslužio je Zakon o radu, ali svaki od aktera u tom interesnom sporu vlasti, sindikata i poslodavaca o radničkim pravima ima svoje razloge i neku skrivenu računicu.
Dramatičan porast broja nezaposlenih najveći je neuspjeh ove vlasti, a briga za njihovo sutra glavni je argument kojim vlast želi progurati smanjenje prava zaposlene populacije. HDZ je iza sebe ostavio 357.000 nezaposlenih, a za nešto više od dvije godine, umjesto obećanih 200.000 novih radnih mjesta, koalicijskoj se vladi dogodilo još 58.000 dodatnih otkaza, tako da danas burza ima više od 415.000 nezaposlenih. Bez obzira na to što taj rast uglavnom pada na dušu bivše vlasti, baš kao što će i neka buduća kapitalizirati dobre strane iz rezova koji su povučeni proteklih mjeseci, ni ova vlast ne može uteći od odgovornosti za visoku nezaposlenost.
Izgubljeno vrijeme
Njihova odgovornost nije toliko ekonomske koliko političke prirode, jer koliko god da je neugodno imati sindikate na ulici, spor zbog Zakona o radu prvi je ozbiljniji spor ove vlasti zbog nekog nepolitičkog pitanja. Sve dosad, vrijeme se gubilo ili na uhodavanju koalicijskih partnera ili u natezanju oko suđenja generalima, Haaga, odnosima s Bosnom, što je sve skupa odvraćalo pozornost i energiju s osnovnih problema u državi, a to su prije svega ekonomsko zaostajanje i visoka nezaposlenost, jer je svuda u svijetu stopa nezaposlenosti osnovni pokazatelj ide li neka zajednica naprijed ili nazaduje.
Prema ekonomskim pokazateljima, Hrvatska se nikako ne može smatrati nesigurnom i nestabilnom državom, već godinama ima postojan rast, ali je osnovni problem u tome što kreće s niskih razina koje malo koga mogu zadovoljiti i zbog kojih će na nezaposlenosti izbore gubiti mnoge vlade. Ekonomisti procjenjuju da će Hrvatskoj trebati barem jedno desetljeće da prepolovi stopu nezaposlenosti jer je to dug i zahtjevan proces i kruna cjelokupne državne politike.
Burza čeka još 80.000 zaposlenih
Onima koji imaju sreću da rade, njihov se osobni uspjeh ili neuspjeh vrti pak oko svote koju svakog mjeseca stave u džep. Prije dvije godine prosječne su plaće u državi bile oko 3200 kuna i, koliko god to nepopularno bilo, sa stanovišta opće produktivnosti i efikasnosti, jedan od većih uspjeha ove vlasti jest u tome što je uspjela zaustaviti rast plaća u javnom sektoru i državnoj upravi. Upravo zbog rezova u javnom sektoru prosječne se zarade u državi sada kreću oko 3600 kuna i sa stopama rasta ne odudaraju od ostalih kretanja. Prosječna radnička plaća, međutim, jedva pokriva osnovne troškove života i za iole pristojniju egzistenciju trebala bi biti barem 50 posto veća. Prosjek skriva činjenicu da većina industrijskih radnika ne zarađuje više od 2500 kuna, a netko tko živi od tako male plaće, ili, još gore, nije u prilici zaraditi nikakvu, ništa ne znače suze neshvaćene vlasti.
Broj radnika koji mjesecima ne primaju nikakvu plaću spustio se na oko 80.000 i prepolovio se u odnosu na razdoblje otprije dvije, tri godine. Ako je vjerovati najavama da država više neće i ne bi smjela tolerirati životarenje tvrtki koje nemaju ni za plaću, te da će svi koji su nelikvidni dulje od dva mjeseca morati u stečaj, tada će i tih 80.000 radnika morati na burzu... U takvoj situaciji, koliko god prvosvibanjski prosvjed bio neugodan vlasti, a posebno SDP-u koji je godinama na tim proslavama praktički bio domaćin, on još ide u simbolično, paradno iskazivanje nezadovoljstva.
Ljubica Gatarić