Iako smo očekivali da će se formiranjem nove vlade, nakon žestoke predizborne kampanje i duge trakavice s poslijeizbornim pregovaranjem, političke strasti konačno smiriti, da ćemo se napokon početi baviti ekonomijom i “onim od čega se živi”, sada je svakom jasno da od toga nema ništa. Kulturni rat i ideološki prijepori dobili su na dinamici. Štafetu je od Milanovića preuzeo Karamarko.
Toliko najavljivana i mukom porađana “reformska vlada”, ispostavilo se, samo je prazna ljuska, a riječ “reforme”, koja je do jučer opasno prijetila da postane najfrekventnijom hrvatskom riječju, sada još upotrebljavaju samo s cinizmom. Umjesto toga, početak mandata vlade Tihomira Oreškovića obilježile su neke druge rime – govori se o registru izdajnika, lustraciji, najavljuju obračuni s ljevicom u kulturi i medijima. I svi su se uhvatili u to kolo, svatko kao da u tome nalazi neiscrpnu strast, svi u tome vide neki svoj probitak.
Ali, prevarili bismo se ako bismo u tom vraćanju ideološkim svađama vidjeli nekakav autentično hrvatski izraz “otpora reformama”, nekakvu iracionalnu orijentalnu navadu da se samo beskrajno naklapa a ništa ne radi. Ovaj novi ciklus ideoloških svađa ima sasvim racionalan politički uzrok. Radi se o tome da se u Hrvatskoj ustoličava novi gospodar, budući da nije izabran na izborima. Nikako ih ne mogu biti trojica. Taj novi gospodar Hrvatske je, sada je to jasno, Tomislav Karamarko, a ova iznenadna zamjena reformske priče i zatrpavanje medijskog prostora ideološkim svađama netom nakon izglasavanja povjerenja Vladi, u funkciji su te promocije. Gospodar je onaj tko gospodari jezikom, tko uspije nametnuti teme drugima. Sjetimo se, u predizbornoj kampanji je apsolutno dominantan bio Milanović, koji je uspio nametnuti svjetonazorske teme; tijekom poslijeizbornih pregovora to je bio Petrov s reformskom pričom; sada je to Karamarko, koji nije gubio vrijeme kako bi devalvirao temu reformi i nametnuo svoje.
Pritom uopće nije bitno radi li se o relevantnoj temi ili pak o tome tko u raspravi ima jače argumente, već samo o demonstraciji snage. Nije bitno ni hoće li doista biti famoznog registra izdajnika, lustracije ili progona čestitih ljevičara u kulturi i medijima. Bitno je samo da se o tome priča kako bi se poslala poruka tko je gospodar. Radi se o starom triku, ali se protivnik uvijek navuče. Dok nesuđeni ministar branitelja najavljuje istragu izdajnika, dok masa na prosvjedu uzvikuje ustaški pozdrav ili dok saborski zastupnici najavljuju lustraciju u medijima, oporba nepogrešivo dodaje igri svoj štih alarmantno udarajući u antifašistički bubanj. Ali, dok vi dokazujete da je nešto fašizam, poruka je već poslana, štih odnesen. Pretjerivanje oko definicija samo je dokaz slabosti, kao kad se usred igre bavite pravilima umjesto da igrate. Prava poruka je subliminalna, i to Karamarkova publika razumije, a to je da se on čvrsto ukopao na vlasti i da ima kontrolu nad igrom. A to je jedino bitno.
Karamarko nije u zavidnoj situaciji. Puno je protivnika. Počevši od nezadovoljnika u stranci koji nisu namirili svoje apetite. Tu je i Petrovljev Most koji je sebi namijenio ulogu kontrolora.
Tu je, naravno, i oporba koja se nikako ne može pomiriti s činjenicom da joj je za dlaku izmakla vlast. No, mora se priznati da je Karamarko dobro odigrao.
U samo nekoliko dana napravio je jasan simbolički rez u odnosu na prethodnu vlast, postavio je Petrova na njemu primjereno, skromno i tiho mjesto, Oreškovića stavio u funkciju legitimacije svoje faktičke vlasti. Najveću podršku mu pak daje Milanović, s kojim se nabacuje oko teme fašizacije Hrvatske. Radi se o obostranoj koristi. Milanoviću tema fašizma odgovara za vođenje unutarstranačke kampanje. Zato je na GO SDP-a jedino o antifašizmu i govorio, dok je protivnicima prepustio dosadne teme o ekonomiji i povratku principima izvorne socijaldemokracije.
Karamarko mu u tome daje za pravo. Karamarku, pak, Milanović odgovara jer njegova antifašistička galama, uz već spomenuto, povratno legitimira njegovo vlastito pozicioniranje desno u HDZ-u i marginaliziranje demokršćana u stranci.
Možda vam se ne sviđa sve ovo, a ideološke prepirke oko ustaša i partizana smatrate sigurnim znakom povratka u prošlost i našeg civilizacijskog bijega od pravih, životnih, ekonomskih problema? Naviknite se. Jer, ekonomske teme pripadaju prošlosti. Dilema socijalizam ili kapitalizam nije više politička dilema – kapitalizam je odnio štih. Ekonomijom se bave stručnjaci. Politika otvara svjetonazorske teme. To je Karamarkov marš kroz institucije kulture.
Članak nema smisla, na žalost po već ne znam koji put. Riječ je jednostavno o nasumičnom nabacivanju izjava, bez reda i smisla, koje ne samo da ništa ne razjašnjavaju, već dodatno "mute vodu". Činjenice su sljedeće: Četiri prethodne godine bivša vlast provodila je prije svega ideološke promjene u Hrvatskoj. Počevši od preimenovanja ministarstva zdravstva, pa ukidanja pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, ukidanja jedne važne institucije kakva je Vijeće za normu hrvatskog strandardnog jezika (atak na jezik) i tako dalje pa sve do pokušaja uvođenja kontroverznog spolnog (ne)odgoja u škole i pokušaja izjednačavanja homoseksualne veze s brakom što je zaustavljeno/donekle onemogućeno samo zahvaljujući velikom buntu građana. U međuvremenu su ukinuli državni inspektorat (jer je ta ustanova imala značajnu moć i bila nezavisna te bila time trn u oku vladajućima koji su svu moć željeli u svojim rukama), izdašnim sredstvima iz proračuna ojačali su tzv. nevladin (a zapravo sdp-ov) sektor te stavili praktički sve medije (televiziju i tisak) pod svoje. Na sve iole važnije državne i javne funkcije u državi zaposlili su svoje kadrove i preuzeli ih. U ovoj državi nitko tko drugačije misli nije mogao ni mrdnuti a da mu se s raznih strana (medija, udruga u na kraju lijevih analitičara i političara) ne prilijepe sve moguće ružne etikete, nakon čega bi se preko medija još išlo i na napad na ljude na osobnoj razini, s čitavim nizom netočnih tvrdnji i aluzija od kojih na kraju nije bilo ničega, ali je napadnuta osoba nakon toga ostajala ocrnjena i pod trajnom sumnjom. Unatoč svemu tome, bivša je vlast tu vlast izgubila. Druga opcija dolazi na vlast - i najednom, po tumačenjima koja nam se, eto, serviraju kroz nimalo nezavisne medije, ta nova vlast trebala bi sve ostaviti po starom, onako kako je bivša vlast sebi prilagodila uzurpirajući vlast koju su imali! Svaka naznaka da će niva vlast nešto pokušati ne čak okrenuti na svoju stranu već samo staviti u normalu, razni "analitičari" (mahom lijevi) i komentatori proglašavaju "bavljenjem ideologijom umjesto gospodarskim reformama". Jako mi je žao, ali vladanje državom ne znači SAMO provođenje gospodarskih reformi, već i bavljenjem stvarima kao što su kultura, financiranje udruga i projekata i mnogim, mnogim drugim. Svima koji smatraju da bi se nova vlada trebala baviti SAMO gospodarskim reformama a sve ostalo pustiti po starom postavljam pitanje zašto to isto nisu zatražili od bivše vlasti koja se u svome mandatu bavila gotovo isključivo ideološkim pitanjima. A što se gospodarskih reformi tiče, one za sada, zbog opće ideološke baražne vatre iz redova gubitničke stran(k)e i svih njihovih lijevih prirepaka (medija, analitičara, komentatora, "civilnih udruga") koji su pokrili skoro cijeli spektar javnosti vidljivog društva, ne mogu ni doći do izražaja. Za njih, naime, NITKO NE PITA. Osim kad treba lažno zaključiti da je ideologija prevladala. Nije. Reforme su i dalje na tapetu. I doći će. Unatoč ideološkoj baražnoj vatri gubitničke opcije.