Najviše je krivotvorina Murtića i Berbera, evo kojim tehnikama se falsifikatori koriste

Lijevo za kantinu, desno za knjižnicu, ravno za igralište, a u podrum za... blago. I to kakvo. Pronaći ćete tamo slike i skulpture najpoznatijih hrvatskih umjetnika poput Ede Murtića, Vaska Lipovca, Ferde Kovačevića, Mersada Berbera, Zlatka Price, Borisa Bućana, Dušana Džamonje, Vojina Bakića..., a među njima čak i djela svjetskih velikana poput P. A. Renoira, Salvadora Dalíja ili Pabla Picassa. Još kad se tome doda informacija da se u toj prostoriji, između ostalog, nalazi i lijepa zbirka različitog oružja, mnoge će cijeli ovaj opis asocirati na podrum najdugovječnijeg šefa Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića koji je, kao što je poznato, u svom podzemnom bunkeru smještenom unutar vile na zagrebačkom Gornjem Prekrižju krio najimpresivniju privatnu kolekciju umjetnina ikad zabilježenu u Hrvatskoj, vrijednu više od petnaest milijuna kuna.

Umjesto šifri samo ključ

Međutim, niti je podrum o kojem govorimo Vidoševićev, niti je kolekcija od sedamdesetak slika i tri skulpture koja se u njemu nalazi, unatoč tome što je riječ o djelima koja nose potpise najpoznatijih hrvatskih i svjetskih umjetnika, osobito vrijedna, barem financijski. Ponajprije zato što je, odreda, riječ o više ili manje uspješnim lažnjacima koje su “sumnjivi ljudi sumnjivih namjera” kroz godine pokušavali kao originale podvaliti različitim kupcima, galerijama, aukcijskim kućama, pa čak i nekim visokim državnim institucijama, ali su na kraju otkriveni, a te (ne)vješto izrađene kopije završile su u depou Muzeja policije. Da bismo do njega došli, morali smo se zaputiti u kompleks Policijske akademije u zagrebačkoj Dubravi, a nakon što smo na ulazu u krug akademije prošli rutinsku provjeru u jednoj od zgrada dočekali su nas voditeljica Muzeja policije Helena Biočić i Mario Čepin iz Službe organiziranog kriminaliteta koji se bavi problematikom ukradenih i/ili lažnih umjetnina.

– Muzej se lažnim umjetninama puni od 2009. godine, to jest otkad je odlučeno da se slična roba ipak neće uništavati nakon pravomoćnih presuda, nego će se pohranjivati i povremeno izlagati kao svojevrsno upozorenje potencijalnim kupcima. Nadamo se da ćemo tako probuditi svijest kod ljudi koji će se zatim i zapitati što sve imaju na zidu, a umjetnine dodatno provjeriti – govori Helena Biočić dok se uskim stepenicama spuštamo prema hodniku na kraju kojeg se nalaze već pomalo oronula drvena vrata na koje je pribijena pločica s natpisom: “Čuvaonica”. Upravo iza tih vrata smješten je već spomenuti depo Muzeja policije u kojeg se, za razliku od onog u Vidoševićevoj vili, ne ulazi uz pomoć tajnih šifri i otisaka prstiju, nego s pomoću tek jednog ključa. Nema unutra automatskih regulatora temperature i vlažnosti zraka, videonadzora, sefova s elektroničkim bravama i tko zna kakvih još čuda - na podu je tek stari parket, a uz bijele zidove smještene su jednostavne metalne police na kojima se spremljeno u kartonske kutije, vrećice i najlon nalazi muzejsko blago. Uz izvjestan broj eksponata koji govore o policijskoj povijesti, njih ukupno oko tri tisuće, smjestila se neslavna grupica od sedamdesetak krivotvorenih umjetnina, a iako nekima možda neće djelovati impresivno, to je doslovce jedini takav depo u Hrvatskoj.

Šokirana Bućanova supruga

– Prema nekim istraživanjima oko pedeset posto umjetnina u Hrvatskoj je krivotvoreno, a možda čak i više. Riječ je o sofisticiranom obliku kriminala koji je dosta rasprostranjen, čak toliko da je prema procjenama riječ o trećem najčešćem ilegalnom biznisu u našoj zemlji, odmah iza droge i oružja. Puno je razloga zašto je to tako, na neke možemo, a na druge ne možemo utjecati. Primjerice, cijena umjetnina u povijesti nikad nije padala, tako da je to investicija sigurnija i od zlata. Mnogo heroina i kokaina treba prodati za samo jednu sliku klasičnog majstora, a ako takvu sliku uspijete krivotvoriti i prodati i rizik kojem se izlažete znatno je manji – pojašnjava Mario Čepin. Naravno, cijene umjetnina su faktor na koji nitko ne može utjecati, ali zato je alarmantno stanje kad je riječ o zakonskim okvirima nešto što bi se moglo riješiti uz malo volje i želje. U Hrvatskoj ne postoji zakon koji bi regulirao tržište umjetnina, ali ni središnja institucija koja ravna tim tržištem. Kaznenim djelom nešto postaje tek kada se namjerno falsificirana umjetnina stavi u optjecaj, odnosno kada se ide prodavati kao autentično djelo nekog umjetnika, ali dok god kopiju držite kod kuće, nitko vam ne može ništa. Prvi korak u borbi protiv nezakonite trgovine umjetninama bio bi, kaže Čepin, ustrojiti jedinstvenu nacionalnu bazu podataka svih umjetnina koje se nalaze na tržištu, a koja bi sadržavala “dosje” umjetnine u kojem bi pisalo tko je autor iste, kad je nastala, koje su joj dimenzije, s kojim materijalima je rađena i slično, i onda bi kupac uvijek mogao jednostavno pogledati u tu bazu i šanse za kupnju falsifikata već bi bile znatno manje.

Kad je riječ o policijskoj “bazi lažnjaka” koja se nalazi u depou, dok nas vodi od jedne do druge slike, među kojima se za neke golim okom gotovo pa i ne bi moglo utvrditi da su kopije, voditeljica Muzeja policije nam pojašnjava i kako su došli do saznanja da su neke od njih krivotvorene.

– Supruga Borisa Bućana vidjela je sliku koju je tobože naslikao njezin suprug, ali to baš i nije bilo tako. Odmah je prepoznala da nije riječ o originalu, a radilo se o slici iz Bućanova ciklusa pod nazivom Trava, te je pozvala supruga da vidi o čemu se radi. On je utvrdio da je nanos zelene boje koji se nalazio na slici, kao i njegov potpis, doista njegovih ruku djelo, ali da je crnu pticu koja se nalazila na njoj naslikao netko drugi. Odmah su pozvali policiju koja je sliku zaplijenila, a sam Bućan je na pozadini slike 2011. godine napisao da je slika krivotvorena – govori Helena Biočić. Zanimljiva je i kopija slike Salvadora Dalíja s motivom Isusa na križu za koju se zapravo nikad službeno nije utvrdilo da je krivotvorina. Neki Talijani su je prevozili preko slovensko-hrvatske granice, ali za nju nisu imali dokumentaciju pa im je ista oduzeta.

Buše rupe čavlićima

Iako su naši stručnjaci dali mišljenje kako se ne radi o originalu, da bi se to utvrdilo trebalo bi je poslati na vještačenje u Dalíjev matični muzej u Španjolsku, što naravno košta pa to još nije učinjeno. Dok se to ne učini postoji šansa, doduše minimalna, da se u depou na Policijskoj akademiji nalazi nekoliko milijuna eura vrijedan Dalí. Kad je riječ o slici Ferde Kovačevića “Vrbe na Savi”, kako bi se uopće utvrdilo da je riječ o falsifikatu, za usporedbu je uzeta jedna autentična slika tog autora iz Moderne galerije nakon čega se krenulo s dokazivanjem pomoću fizikalne analize (XRF). Ista je pokazala da se pri slikanju koristila mješavina titan-cink bijele boje koja u vrijeme kad je originalna slika nastajala uopće nije postojala. Primjera je mnogo, a jedan od najbizarnijih, odnosno najlošijih pokušaj je krivotvorenja skulpture Dušana Džamonje “Čavli”.

– Drvena jezgra ovog predmeta je okruglog oblika, dok su originali uvijek jajoliki. Način zabijanja čavala bitno je različit, kao i sam dizajn čavala koji je ovdje četvrtast, a takvi čavli koriste se za potkivanje konja. Ne postoji ni kameni dio baze koji je Džamonjin potpis, a koji je ovdje samo izrezbaren na drvu – naveo je Fedor Džamonja, sin poznatog hrvatskog kipara koji je time potvrdio da je riječ o kopiji, toliko lošoj da su falsifikatori koristili i krivu vrstu čavala.

– Kod nas je najviše krivotvorina Murtića i Berbera, a često se kopiraju radovi Zlatka Price i Ljube Ivančića. Najviše je primjera offset grafika gdje se slike isprintaju računalnom tehnikom i zatim malo dorade, primjerice kistom se nanese sloj boje, postara se platno ili drveni okviri na kojima falsifikatori buše rupe čavlićima kako bi imitirali crvotočinu, ali to je sve lako provjerljivo i može se utvrditi da se radi o doradama. Skulpture u pravilu izbjegavaju jer ih je i teže kopirati nego slike. Problem je i što kod nas broj odljeva određene skulpture nije limitiran kao u drugim državama, a da se to uvede praktički bi se onemogućilo krivotvorenje. Ako je broj skulptura ograničen na 100, a na njoj piše 105, znate da se ona više ne može prodavati kao original – pojašnjava Čepin.

Ne izdaju certifikate

Dodaje i kako je još jedan od ključnih problema taj što kod nas, kad idete kupovati skupocjenu umjetninu, praktički ne možete dobiti potvrdu autentičnosti da se radi o originalu. Povjesničari umjetnosti i drugi stručnjaci uglavnom će vam dati svoje mišljenje, ali ključ je u tome što mišljenje nije obvezujuće kao potvrda, pa ako se dogodi da kupite primjerice sliku za sto-dvjesto tisuća kuna za koju se ispostavi da je kopija, nikom ništa, jer će vam taj isti stručnjak reći da je zato i dao mišljenje, a ne certifikat iza kojeg stoji. Dodaje kako pojedini stručnjaci potvrde, pa čak ni pismena mišljenja ne izdaju jer bi se isti mogli zloupotrijebiti, zbog čega su kupci često prepušteni sami sebi. Upravo kako bi barem malo pridonijeli u osvješćivanju građana na oprez koji je nužan pri kupnji skupocjenih umjetnina, ali i u borbi protiv crnog tržišta koje je veoma rašireno u toj branši, u organizaciji Muzeja policije prije nešto više od dvije godine pokrenuta je putujuća izložba “Ljepota lažnog sjaja” koja je u međuvremenu postala toliko popularna da se uspjela probiti i izvan granica Hrvatske.

– Jedanaesti postav ove izložbe bit će 7. veljače otvoren u Ljubljani na Fakultetu za varnostne vede, a do suradnje je došlo nakon što su predstavnici fakulteta bili kod nas u Zagrebu u posjetu Policijskoj akademiji gdje su vidjeli izložbu krivotvorina koja je bila izložena u našim prostorijama i toliko im se dopala da su zamolili da budemo gosti kod njih. Izložba će tamo biti mjesec dana, a izložit ćemo četrdeset slika i dvije skulpture – kazuje Helena Biočić. Osim što mogu vidjeti umjetnine lažnog sjaja, posjetiteljima se s druge strane želi ponuditi i jedan edukativan pristup koji će im ukazati na suvremene metode vještačenja sumnjivih umjetničkih djela i poučiti ih jednostavnim savjetima koje trebaju slijediti pri kupnji.

Prevarene bude sram

– Najgore je kupovati putem interneta, to uvijek izbjegavajte i inzistirajte na tome da sliku vidite uživo. Dobro je pogledati i pozadinu slike, jer na njoj zna svašta pisati, i tako se također može vidjeti i je li platno mijenjano, postoji li korozija od čavlića i slično, a sve se to radi u svrhu provjere autentičnosti djela. Ako dvojba i dalje postoji, provjerite nalazi li se to djelo u monografiji, povedite sa sobom nekog stručnjaka da vam da barem usmeno mišljenje, a ako ni nakon toga niste sigurni uvijek možete inzistirati na tome da sliku provjerite nekom od znanstvenih metoda poput provjere infracrvenim zrakama ili fizikalno-kemijske analize kojima se analiziraju slojevi boje – napominje Mario Čepin, koji ističe i kako vrlo mali broj kolekcionara kojima netko uspije prodati krivotvorinu tu prevaru i prijavi policiji jer ih bude - sramota. Ne žele priznati da su nasjeli na foru i dali nekoliko desetaka tisuća eura za nešto što praktički ne vrijedi ništa, pa što zbog neuređenog sustava i nedorečenih propisa i zakona, a što zbog vlastitog ega i naivnosti ima i onih koji su se opekli više puta i u vjetar bacili na stotine tisuća kuna.