Nakaza Šešelj je prava slika srpskog, ali i svakog drugog nacionalizma

U razgovoru za Slobodnu Europu 2011., dvije godine prije svoje smrti, Mirko Kovač je rekao: “U samoj Srbiji, kroz neka kulturna zbivanja koja pratim, mnogo manje pratim političare i više ne znam ko je ko, ostalo je sve kako je bilo. Dakle, nacionalisti su ostali nacionalisti. Pridružio im se još poneko. Međutim, koliko sam pratio u književnosti, ipak se pojavila jedna grupa mladih ljudi, vrlo darovitih, s antinacionalističkim stavovima koji polemiziraju fantastično s nacionalističkim piscima. To sam pratio i to mi se čini jako dobrim. Čini mi se da je to bolje nego igdje, što se tiče otpora nacionalizmu. To su te grupe i ljudi koji su i početkom 90-ih već zauzeli definitivna antinacionalistička stajališta. Mali broj ljudi koje sam poznavao promijenio je svoja stanovišta odonda.”

Kako tada, u vrijeme dok je veliki pisac i čestit čovjek Mirko Kovač još bio živ, tako i danas postoje u Srbiji, baš kao i u Hrvatskoj, takve “grupe i ljudi” koji se opiru nacionalističkim stajalištima i pružaju otpor nacionalističkim politikama. Ali, kao i tada, tako i danas, takvi uglavnom postoje i rade u izolaciji, pod vječnom sumnjom i optužbama za manjak domoljublja, za nevoljenje svojih država i za sudjelovanje u urotama protiv njih, tih svojih političkih domovina. Jednom riječju, za izdaju.

Mislim na Mirka Kovača, a osobito na njegovu knjigu “Elita gora od rulje”, ovih dana kada jedna nakazna spodoba i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj ima priliku, podij i slobodu da svojim prostačkim i primitivnim eskapadama diktira kvalitetu političkih odnosa između dviju država, Srbije i Hrvatske.

Mirko Kovač ciljao je mnogo više od razine koju predstavlja Vojislav Šešelj, ali taj napokon i pravomoćno osuđeni ratni zločinac nakazna je posljedica djelovanja elita kojima se bavio pisac. Korisno je i ljekovito prisjetiti se nekih Kovačevih dijagnoza, kao što se valja prisjetiti da ih je ispisivao u Feralu, koji je i danas, premda odavno ugašen, za nacionaliste ostao leglo nacionalnih izdajnika.
Baveći se nasljeđem i ponašanjem hrvatskih i srpskih marksističkih filozofa praksisovaca, Kovač podsjeća na izraz “šverceri vlastitih života”, “zgodnu tvorenicu filozofa i marksista Milana Kangrge skovanu za prevrtljivce i intelektualne izdajnike”. Pa kaže: “Jedan od takovih iz jata beogradskih marksista pisao je prije tridesetak godina kako je nacionalizam uvijek posljednji stadij nečega, bilo neke doktrine ili bolesti, i mahom ‘zla kob nacije’, da bi na kraju puta, s nekolicinom kolega iz iste škole, prihvatio nacionalizam kao ‘utočište za nitkove’, ili pak kao posljednji stadij neke bolesti”.

Malo se toga promijenilo otkako nas je Kovač napustio, pa itekako još uvijek vrijede njegove konstatacije poput ove:
“Bjegunci od Marxa završavaju mahom u crkvama ili na krajnjoj desnici... Oni koji sada hrle u katedrale, ne znaju ništa o religiji, ali taj je bijeg zgodan da se svrstaju u neku zajednicu, ‘u jedno tijelo’ – tako se oslobađaju razmišljanja o budućnosti čime su ih marksisti gnjavili, a uza sve, žele postati obični vjernici, mali ljudi, na minimalcu individualne egzistencije. Čak im je naporno saznati nešto i o svom ideologu Isusu Kristu, pa su tako nedavna istraživanja pokazala da više od pedeset posto novokomponiranih katolika u Hrvatskoj ne zna gdje je Krist rođen, a isto ih je toliko ostalo osupnuto kad im je predočeno da je Krist bio Židov.” A onda poentira ovom ubitačno preciznom i istinitom rečenicom: “Tako to biva kad Crkva i nacionalisti kupuju komunistički otpad”.

Vojislav Šešelj doista vjerno predstavlja posljednji stadij bolesti nacionalizma kao “zle kobi nacije”. Kada ga nazivam ljudskom nakazom, ne činim to olako, nego na temelju osobnog iskustva. Kada sam prošle godine bio na jednom koncertu klasične glazbe u beogradskom Sava centru, velikom i značajnom kulturnom događaju, gostovanju uglednih i velikih svjetskih glazbenika, svu sjajno odsviranu glazbu zagadio mi je pogled na Vojislava Šešelja koji je tamo bio ugošćen kao glavni predstavnik srpske političke elite i narodni poslanik.

Zlo je ljude suditi prema njihovoj vanjštini i fizičkim nedostacima. Ali, u Šešeljevu slučaju, gromada njegova tijela s rascvjetanim nosom i nabreklom trbušinom odražava vjerno svu nakaznost njegova zločinačkog djelovanja. On je vjerna slika nacionalističkog tumora na tijelu njegova naroda. Naravno, to što on još nije isključen i kiruški izrezan iz tijela politike, problem je države Srbije. Pri tome se čovjek mora pitati koliko su jadne države kojima takva spodoba može razbrčkati političke odnose. Bit će ipak da su ti odnosi građeni na pijesku i mulju nacionalističke ideologije kojoj je Šešelj samo najočigledniji, najvulgarniji i najnakazniji fizički izraz, krajnji stadij te bolesti. Utoliko Šešelj nije samo slika srpskog, nego i svakog drugog radikalizma, a u prvom redu onog nacionalističkog.

To što je takav radikalizam u Hrvatskoj samo za dlaku “uljuđeniji” i udaljeniji od redova političke elite, odnosno institucija demokratske vlasti, ne može i ne smije biti razlog da se mi Hrvati osjećamo moralno nadmoćni. U samo dva-tri koraka moguće je povezati Šešelja s hrvatskom političkom elitom. Primjerice, preko najprimitivnije i najglasnije medijske platforme svih hrvatskih nacionalista, uključujući i one “švercere vlastitih života”, koja je jedina u Hrvatskoj, nakon njegova puštanja iz Haaga, ugostila Šešelja. I to ni manje ni više nego u svrhu predizbornog agitiranja protiv Ive Josipovića, a za račun današnje hrvatske predsjednice. Samo netko sličan Šešelju ima želudac da mu bude domaćin blagonaklono mu nudeći mikrofon da sipa svoju proračunatu ludost i sluzavi otrov.

To što manje psuju i što u svojim javnim nastupima baš ne spominju tuđe majke, seksualno-nasilničke metafore i doslovne prijetnje, hrvatske nacionalističke radikale ne čini ništa manje zloćudnim tumorom. Šešelj je i njihova slika i prilika.