Kao što smo već naveli, odnosi predsjednika Tuđmana i Miloševića, kao i njihovi sastanci u Karađorđevu i Tikvešu izravno su se ticali bivšeg predsjednika SIV-a Ante Markovića. Njihov prvi susret utjecao je na preraspodjelu političke moći iz saveznog na republičke centre. Unatoč javnoj podršci američkog predsjednika, britanskog premijera te mnogih država i međunarodnih institucija, Marković je tijekom 1991. gubio na političkoj težini.
>>Čiji je rat u (Bosni i) Hercegovini
Nakon odluke o slanju vojske radi \"obezbeđivanja izvršavanja saveznih propisa o prelaženju državne granice i kretanju u graničnom pojasu na teritoriji republike Slovenije\" donesene u noći s 25. na 26. lipnja 1991., te neuspjeha vojne intervencije u Sloveniji, Marković je postajao sve nemoćniji, a Jugoslavija sve slabija. Na sjednici SIV-a održanoj 18. rujna 1991. Marković je tražio ostavku saveznog skretara za narodnu obranu generala Veljka Kadijevića i njegovog zamjenika admirala Stane Broveta. Podsjetio je da su mu Kadijević i Petar Gračanin – savezni sekretar za unutrašnje poslove još u ožujku te 1991. godine odbili suradnju. Ustvrdio je da je JNA \"zloupotrijebila položaj\" i zaratila protiv jedne republike (Hrvatske), a na sjednicu je donio i snimke razgovora Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića vezeno za akciju \"RAM\" koja se odnosi na plan srpske politike o vojnom zauzimanju teritorija koji bi ostao u reduciranoj \"srpskoj\" Jugoslaviji. Marković je govorio i o Kadijevićevom putu u Moskvu 13. ožujka 1991., gddje je naručio veće količine naoružanja i vojne opreme, uključujući i raketne sustave, zrakoplove i helikoptere. Za to je znao Markovićev zamjenik Aleksandar Mitrović, ali ne i sam Marković, a sve je dogovarano mimo službenih institucija.
Zrakoplov JNA je 7. listopada 1991., raketirao Banske dvore u Zagrebu gdje se zajedno s Franjom Tuđmanom i tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem nalazio i Ante Marković. Očito da je nakon zahtjeva za ostavkom vrha JNA i on postao meta odmetnute vojske. Marković je 19. prosinca 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika SIV-a zbog neslaganja s prijedlogom \"ratnog proračuna\" za 1992. godinu po kojem je JNA trebala dobiti 86% sredstava. U obrazloženju ostavke Marković je rekao da SIV ne želi preuzeti na sebe odgovornost za strahote rata i upotrebu vojne sile \"koju niko legitiman i legalan do sada nije odobrio\". Nakon ostavke napustio je Beograd i gotovo punih dvanaest godina šutio o svemu što se događalo. U studenom 2003. pojavio se u sudnici haškog Tribunala kao svjedok optužbe u postupku protiv Slobodana Miloševića. Analizom njegovog svjedočenja koje je dijelom objavljeno u medijima, jasno je kako je Marković odbijao odgovornost za ratne događaje i prebacivao je na Miloševića, Tuđmana i Kadijevića. Pri tome je iznosio čitav niz konstrukcija kao npr. da Tuđmanu \"nije bilo u interesu da prestane granatiranje Dubrovnika ili Vukovara\" odnosno \"da mu je to odgovaralo u smislu argumenta za odcjepljenje i međunarodno priznanje Hrvatske\".
>>Tuđman nije rekao da je BiH \'nac. država hrvatskog naroda\'
Na taj se način branio od Miloševićevih optužbi da je kao premijer, u čijem kabinetu je sjedio i savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević, odgovoran za rat, pa i napade na Dubrovnik i Vukovar. U svoju obranu tvrdio je kako je \"upozoravao\" Miloševića i Tuđmana o napadu na Dubrovnik, a njih dvojica na to \"nisu reagirali\" ili su pak reagirali neprimjereno. Problem je u činjenici da je napade vodio član njegovog kabineta Kadijević, koji ga naravno nije previše uvažavao i čitava je situacija puno složenija, ali strah od odgovornosti pritisak u sudnici grubo je pojednostavljuje. Kada već nije ništa učinio da bi spriječio napad na Sloveniju (čak ga je i potakao donošenjem odluke o zaštiti granica) i razaranje Hrvatske, pa čak niti podnio ostavku nakon napada na Dubrovnik ili poslije Vukovarske tragedije, Marković je htio ostaviti dojam da je nešto poduzeo kako bi spriječio rat u Bosni i Hercegovini. Za taj rat, u kojem on doista nije sudjelovao, ali i za sve svoje neuspjehe, optužio je Miloševića i Tuđmana. Novinar sarajevskih Dana kome je dao intervju 7. studenoga 2003. postavljao mu je izravna pitanja i nije se zadovoljavao uopćenim odgovorima, barem u onome dijelu koji se odnosio na Markovićevu ratnu ulogu i odnos prema BiH. Pitao je Markovića je li se pokajao što je davao legitimitet snagama koje je kontrolirao Milošević, je li birao ljude za stranku koju je osnovao (SRSJ) koji su kasnije uglavnom prešli Miloševići ili Karadžiću, kako komentira pokretanje Yutela, zašto je odbio pomoći braniteljima BiH u nabavci oružja i slično. Na to je Marković uglavnom odgovarao da nije imao izbora, da ga nisu slušali, da su ga razočarali i prevarili, da je \"bio naivan\" – kao onda kada je s Miloševićem lomio pogaču u Skupštini Srbije nakon što su ustavnim promjenama ukinute autonomije Kosova i Vojvodine, ali se on \"borio protiv rata i raspada Jugoslavije\" i činio sve da ne dođe do \"prolijevanja krvi\".
Međutim, Marković je u intervjuu Slobodnoj Bosni koji je dao u isto vrijeme rekao sljedeće: \"Agresija na BiH je planirana, a genocid dio plana. Mene su Milošević i Tuđman lagali kada su rekli da će Bosnu i Hercegovinu podijeliti bez rata, zato što su isto kao i ja znali da se ona bez rata i zločina ne može podijeliti\". Tada je ponovio kako je Izetebegoviću rekao \"da će Milošević oružano napasti Bosnu\" te mu je \"objasnio da su se Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli BiH, a da je to nemoguće bez rata.\" Isto je, kaže Marković, rekao i Cyrusu Vanceu \"u vrijeme sukoba u Hrvatskoj, kada se rat u BiH nije ni spominjao\". Marković ne kaže kada je to bilo ali dodaje \"Vance me pitao gdje bi bilo dobro da instalira centar svoje misije\", dvoumio se između Zagreba i Beograda, ali mu je Marković rekao \"da nijedna varijanta ne dolazi u obzir osim Sarajeva, jer sve što se događa u Hrvatskoj nije ništa u poređenju s paklom koji se sprema u Bosni i Hercegovini\". Očito se radilo o kraju 1991. godine kada je Vance bio u Beogradu i kada se razgovaralo o razmještaju međunarodnih mirovnih snaga u Hrvatskoj. Markovićevo \"dramatično upozorenje\" nije se baš dojmilo Alije Izetbegovića koji u svojim Sjećanjima Markovića spominje tek uzgred i samo na jednom mjestu. Za njega kaže da ga je od prije poznavao i da je bio \"drag i pametan čovjek, koji je pokušavao rekonstruirati Jugoslaviju i po tome se razlikovao od većine njegovih hrvatskih zemljaka\".
>>\'Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju!\'
Opet se Jugoslavija pojavila kao granica koja dijeli drage i pametne od nedragih i nepametnih. Marković je \"svjedočio\" i o razgovoru u Karađorđevu. Ali, prije toga ćemo vidjeti gdje je bio prethodno vrijeme, što je radio i zašto je šutio. Nakon što je svjedočenjem u Haagu prekinuo šutnju, Marković je dao više intervjua. Prvi je objavljen u dva nastavka 31. listopada i 7. studenoga 2003. godine u zagrebačkom Globusu, gdje je dobio naslovnicu i devet stranica, pa onda još šest stranica, za objasniti sve ono o čemu je šutio dvanaest godina. Kada je napustio Beograd otišao je u Austriju i započeo posao koji nije uspio, a onda mu je jednoga dana u ured došao \"nepoznati čovjek\". O tom bajkovitom događaju Marković kaže:
\"Dogodila se nevjerojatna stvar, teško je povjerovati da je to u životu moguće. Otvorio sam, naime, ured u Grazu i nije mi baš išlo. A onda me u uredu posjetio jedan čovjek i rekao mi \'Zahvaljujući vama, ja sam zaradio velike novce. Budući da znam kako vi nemate ništa, želim vam dati manji dio onoga što sam zaradio\'\".
Na pitanje novinara je li poznavao svog dobročinitelja, Marković je odgovorio da je to bio \"ozbiljan ali sasvim nepoznat poslovni čovjek\" koji je rekao \"ja sam vam donio i evo, poklanjam vam toliko i toliko novca\". Marković je tada rekao da on taj novac ne može skoro vratiti, na što je neznanac odgovorio da on i ne traži povrat novca. \"I s tim sam novcem ja \'preživio\'. Nikad više tog čovjeka nisam vidio\". Tko je povjerovao u ovu priču, može vjerovati i u ostale Markovićeve elaboracije događaja u Jugoslaviji. Nakon što je opisao razgovor između Miloševića i Karadžića čiju snimku mu je navodno donio nekadašnji ministar unutarnjih poslova BiH Alija Delimustafić, novinar je pitao jesu li mu iz BiH donijeli i snimku razgovora Miloševića i Tuđmana. Marković je odgovorio da nisu i da nikada nije čuo \"snimke tih razgovora\", ali sam \"primio izvještaje o tim razgovorima, koje su mi kasnije potvrdili i Milošević i Tuđman\". A izvještaje je primio od \"pripadnike obavještajne službe\" i to ne vojne, a dostavljač izvještaja bio je iz Hrvatske i \"još je živ\" (listopad 2003.), ali (kao ni svi drugi \"svjedoci\") \"naravno neće otkriti o kome se radi\". U izvještaju je navodno pisalo kako su se dva predsjednika sreli i razgovarali o dvije teme podjeli BiH i smjeni Ante Markovića. Zatim Marković kaže:
\"Nakon što sam vidio to izvješće pozvao sam na razgovor Miloševića pa Tuđmana. Dok smo pričali o Karađorđevu, svaki od njih mi je prebacivao odgovornost na onog drugog. Na kraju, obojica su završili iskreno govoreći o namjerama za podjelom Bosne\".
>>\'Posebno je naglašeno djelovanje kleronacionalista iz redova Crkve\'
Ovdje se Marković predstavio kao neosporni autoritet, ili kao strogi ravnatelj škole koji je pozvao na razgovor dvojicu zločestih učenika koji su prebacivali krivnju jedan na drugoga, da bi na kraju ipak pokleknuli pred autoritetom i iskreno priznali grijehe. Priča je manje vjerojatna nego ona prethodna o \"nepoznatom dobročinitelju\". Ali, to nije sve, Marković je nastavio s opisom svoje \"superiornosti\" u odnosu na Tuđmana. Opisujući svoj prvi susret s njim u Zagrebu, nakon što je Tuđman postao predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske, Marković kaže:
\"Čekao me unutra. Kad sam ušao, vidim gleda slike. I mi se upoznamo. Franjo Tuđman. Ante Marković. Kako da se oslovljavamo? A ja zbilja nisam o tome razmišljao, to mi je bilo najmanje važno. No, u takvim trenutcima čovjeku munjevito rade klikeri. Kažem: \'Vrlo jednostavno. Ja ću vas oslovljavati sa druže generale, a vi mene sa gospodine inženjeru\'. I tako je počeo naš razgovor, koji je trajao jedno dva sata, od 8,30 do 10, 30, vjerojatno\".
O dvosatnom razgovoru s Tuđmanom Marković nije rekao gotovo ništa, tek da ga je Tuđman usporedio s Antom Trumbićem i Titom, jer kao i oni stoji na putu hrvatskim odlukama i da je tražio njegovu podršku u preuzimanju vlasti i \"svemu ostalom\". Markovićev opis Tuđmana potpuno odudara od često izrečenih ocjena da je bio autokrat ili gotovo diktator. Odgovarajući na pitanje novinara zašto je šutio 12 godina Marković je rekao da ima puno razloga, od osobnih, do procjene situacije, osim tog \"tko bi njega uopće slušao\". Naglasio je kako je ipak jedini i najveći njegov poraz to što program reformi koje je zamislio i započeo na razini Jugoslavije nije proveo \"ni u jednom njezinom dijelu\".
Za temu \"dogovora u Karađorđevu\" važno je podvući da Marković nije imao neposrednih saznanja o razgovoru, nego navodno \"izvještaj obavještajne službe koja nije vojna\" i od operativca koji je iz Zagreba, ali on neće otkriti njegov identitet. Identitet osobe koja bi potvrdila barem vjerodostojnost izvješća o sastanku u Karađorđevu nije ni deset godina kasnije otkrivena, kao ni identitet svih drugih osoba koje navodno imaju \"protokole\", \"informacije\", \"vrpce\", ili su ih barem \"čuli u nekom stranom ministarstvu\". Ostaje nam zaključiti da oni koji najviše govore o tobožnjem \"dogovoru u Karađorđevu\", najviše i rade da prikriju \"dokaze\" o tom dogovoru. Osim naravno ako sve to nisu do(iz)mislili, a po svemu sudeći upravo o tome se radi. Posebno ako imamo na umu da su neke važne dogovore, planove i informacije prešutjeli. Marković je potpuno prešutio plan RAM o kojem je u rujnu 1991. govorio na sjednici SIV-a, a koji isključuje svaku podjelu BiH, jer čitavu BiH s velikim dijelom Hrvatske uključuje u reduciranu Jugoslaviju ili kolokvijalno rečeno Veliku Srbiju.
Neke razloge takvog ponašanja, kao što su skidanje odgovornosti, taština, ideološke razlike i politički interesi smo već naveli, a postoje i oni puno opipljiviji i konkretniji. Marković je odmah nakon svjedočenja otišao u Sarajevo, dao intervju u kojem se predstavio kao veliki mirotvorac i \"prijatelj Bosne\" te zatražio razgovore s tamošnjim vlastima. U vrlo kratkom roku od Vijeća ministara i Vlade Federacije BiH dobio je \"zeleno svjetlo\" da bude na čelu skupine koja će pregovarati s investitorima koji će graditi pet hidrocentrala u Federaciji BiH. Dopisnik Vjesnika iz Sarajeva napisao je da je Marković na suđenju u Haagu rekao upravo ono \"što u Sarajevu vole čuti\", a to je \"da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu podijelili Bosnu\".
Njegovo svjedočenje primljeno je s \"očekivanom dozom odobravanja\", a on je dobio priliku uključiti se u posao za strane (talijanske i engleske) investitore u poslu u kojem nisu mogli izgubiti, ali su zato nepovratno uništavali prirodne resurse Bosne i Hercegovine. Marković je u Sarajevu posjetio i SDP BiH koja je \"politički i pravni slijednik\" njegove Stranke reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ). Time se još jedna jugoslavenska politička ikona vratila na javnu scenu i to na mjesto gdje je još uvijek imala neko značenje, odnosno bila upotrebljiva. Ovaj put ne na Kozaru gdje je u srpnju 1990. započeo sa Savezom reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ), nego u Sarajevo koje se još uvijek oporavljalo od strahovitih razaranja kojem su pridonijela i 24 čelnika Markovićevih Reformista koji su se eskalacijom rata pridružili Karadžiću\".
>>\'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa\'