Nakon 25 godina treba se zapitati je li hrvatska država izgubila smisao

Naslov je samo naizgled dramatičan, jer stvar je više nego čista; nema nijednog argumenta koji bi ga mogao osporiti. Hrvatska država možda je krajem prošlog tisućljeća izgledala diznilendski privlačno, prostor-vrijeme koncept koji bi trebao zajamčiti politički, ekonomski i socijalni smisao ljudima koji su se zatekli u njemu. Danas je posve jasno kako je ostao tek onaj diznilendski segment, jer ova je država igraonica za nasilne i moćne. Uostalom, čime se mjeri uspješnost nekog projekta? Najprije rezultatima koje daje, a onda i zadovoljstvom onih koji u njemu sudjeluju. Rezultati hrvatske države u četvrt stoljeća odlični su jedino u segmentu odricanja od vlastitog suvereniteta. Što se zadovoljstva tiče, hrvatskom državom danas nije nitko zadovoljan. Građani nisu zadovoljni jer žive loše i neizvjesno te jer su izgubljeni u bespućima sadašnje (preo)zbiljnosti.

Nije zadovoljan većinski narod jer još uvijek se nije riješio kompleksa manjine, nisu zadovoljne manjine jer presporo postaju veće od većine. Nije zadovoljan SDP s obzirom na to da od vremena do vremena mora preuzeti vlast, a nije zadovoljan ni HDZ jer još ima boljševika koji mu nisu pristupili. Milanović nije zadovoljan gledanošću svoje političke monodrame. Karamarko nije zadovoljan što je Kolinda pobijedila na izborima, a Kolinda nije zadovoljna što će Karamarko biti premijer, dok Brkić nije zadovoljan jer ne zna točno kime bi između Kolinde i Karamarka on bio zadovoljniji. Josipović nije zadovoljan jer ne može biti zadovoljan rezultatima izbora, banke nisu zadovoljne jer tvrde da nas ne gule dovoljno, kreditno zaduženi u švicarcima nisu zadovoljni jer su htjeli zajebati kapitalizam, ne shvaćajući da to nije moguće napraviti na fino.

Holy nije zadovoljna jer joj je stranka "prezelena", HSLS činjenicom da ljudi ne vjeruju kako ta stranka još uopće postoji. Branitelji su nezadovoljni zato što u Ustavu nije rat kojeg ustavno nije ni bilo, prvoborci nisu zadovoljni jer ih preskaču branitelji, Crkva nije zadovoljna jer joj u nesmetanom poslovanju najviše smeta bog. Državni službenici nisu zadovoljni jer za njih još uvijek vrijedi socijalizam, radnici nisu zadovoljni jer nema zakona u radu, kapitalisti nisu zadovoljni jer otpuštanje još nije do kraja ozakonjeno. Sindikati su nezadovoljni jer su svi nezadovoljni sindikatima. U metropoli su nezadovoljni došljacima s periferije, a na periferiji su nezadovoljni jer sve odlazi u metropolu. Mladi nisu zadovoljni jer će se zbog domaćeg užasa morati nagledati svijeta, starci zato što više ništa ni ne vide.

Navijači Dinama nisu zadovoljni klubom za koji navijaju, Zdravko Mamić nije zadovoljan jer se pokazuje točnom tvrdnja da i nije baš sve u novcu. Kulturnjaci su nezadovoljni od stoljeća sedmog. Pobornici građanskog odgoja nezadovoljni su jer ne shvaćaju da se taj odgoj ne može uvesti u sredinu gdje se tradicijski odgajaju kmetovi. Narkomani i alkoholičari nezadovoljni su jer EU još ne subvencionira njihovu djelatnost. Ekstremisti nisu zadovoljni svojom popustljivošću, ustaše time što crnoj nije priznat kromatski status, partizani što postratna odmazda nije u apsolutu izjednačena s pravdom. Euroskeptici nisu zadovoljni što su ušli u Europarlament, eurofili su nezadovoljni time što će se EU raspasti, ekolozi naftom u Jadranu, politolozi su nezadovoljni jer ne stignu otići u sve emisije na sve televizije...

Naravno, nezadovoljstvu ovdje nije kraj i pravo je pitanje zašto hrvatska država uopće i postoji. Odgovor je i u običnoj političkoj inerciji, ali ozbiljno, koji su to elementi suverenosti koje još uvijek ima ova država, a da nisu na razini folklora? Bojim se da ni tim odgovorom, jasno, ne bismo bili zadovoljni i vrijeme je ne da se promijeni vlast, nego da se iz temelja protresu ostaci ostataka ideje koja je demantirala samu sebe. Hrvatska država nije povijesno pravo, nacionalna nužnost i romantičarska lirika. Ona je splet trenutačnih okolnosti interesa jakih, iz čega se nametne model kroz koji će država, ma koliko je mi zapjenjeno željeli, jedino biti realizirana. Zato hrvatsku državu u svakom njenom povijesnom izdanju možemo smatrati kvislinško-marionetskom tvorevinom koja nikada građanima nije donijela dobro.

Nakon svake od tih epizoda uglavnom je ostajao sram i neminovnost opravdavanja pred budućnošću. Kakvo hrvatsko sjećanje sada ostavljamo budućima? Ako je suditi po zastupljenosti u medijima, oni će misliti da je Severina bila prva predsjednica, da su građani vlast izravno birali kroz različite talent-emisije, da se hrana držala u kontejnerima, da je Halid bio autohtoni umjetnički pokret, da su obrazovanost i odgojenost bile mane, da se sloboda mjerila bezobraštinom i da je posve nejasno zašto su ljudi uz sve to mogli biti nezadovoljni.

>> Radnička revolucija – neizbježno nasilje ili ispravljanje nepravdi