Nakon Brexita prijeti nam nepredvidljivi USexit

Ako je suditi prema reakcijama hrvatskih “ljevičara”, na ovim izborima Bijelu kuću osvojio je ordinarni fašist. Sam Sotona, rekli bi možda, samo kada bi vjerovali u njegovo postojanje. Pobjeda Donalda Trumpa za njih je otprilike kao da su Željko Kerum i Zlatko Hasanbegović u jednoj osobi osvojili Pantovčak i Banske dvore. Halloween, dakle (jer u njega vjeruju!). Na njihov užas, “Mussolini iz Queensa” ulazi u Bijelu kuću. Donaldito Trumpolini!

No, ako je na američkim izborima mogla pobijediti Hillary Clinton, koja je u tandemu s dobitnikom Nobelove nagrade za mir napalmom gasila vatre u islamskom svijetu koje je potpalio palikuća Bush, čime je izazvala eksponencijalni uzlet svjetske i američke nesreće te umnožavanje ljudskih patnji, rasplamsala zoru ikonoklasta na Orijentu te dugoročnu smrtnu prijetnju Europi i europskom načinu života – zašto bi nekome bilo tako šokantno da u Americi može pobijediti i Trump, poduzetnik koji, koliko god odbojan bio, supermenovski obećava zaštitu “američkog načina života” te temeljit zaokret od te katastrofalne politike? Nakon Brexita prijeti nam tako sad još nepredvidljiviji – USexit.

“Zadaća je ljevičara novim generacijama ponuditi promociju antifašizma kao borbe protiv kapitalističkog sustava u kojem živimo”, bubnula je ovih dana inače simpatična Karolina Leaković, koja se natječe za šeficu SDP-a. Srećom za SDP i Hrvatsku, u toj utrci ona je autsajder, no, ako ona predstavlja mlade snage koje su okosnica budućnosti hrvatske socijaldemokracije, onda bi valjda svima trebalo biti jasno da ona u političkom smislu nije baš svijetla. Nažalost, u tome ona nije usamljena. Oni koji su kao uvjet vlastite egzistencije naslijedili krvosljednički instinkt te navikli u svemu i svačemu tražiti fašizam i fašiste – nađu ih makar pod povećalom. Uvijek ih nekako nanjuše – kao Srbi Hrvate, kako je bubnuo nobelovac Bob Dylan. To je taj dvokorak hrvatskih postkomunista, od “smrt fašizmu!” do poluizgovorenog “smrt fašistima!”. Kvik-kvik, step-step. Nikakvo čudo da u tom njihovu virtualnom smrtonosnom postkoitusu fašizma i antifašizma nema prostora ni vremena za rađanje socijaldemokracije. No, možda to i ne bi trebalo čuditi za stranku koja na početku 21. stoljeća u Ustavni sud postavlja zastupnicu koja iz saborskih klupa uzvikuje “smrt fašizmu!”.

Dakako, ima u SDP-u i onih koji vide potrebe za temeljit zaokret, svjesnih zahtjeva vremena u kojem živimo. Oni bi iz imena SDP-a izbacili zlokobnu riječ “partija”, baš kao što je svojedobno izbačena riječ “Hrvatska”, kao zastarjela i suvišna. No, ne čini se da oni imaju šansu preusmjeriti stranku. “Govorim o potrebi da antifašizam obuhvati prakse otpora prema dominantnom ekonomskom poretku, jer kapitalizam uvjetuje pojavu neofašizma,” kaže Leaković negirajući osnove europske socijaldemokracije. A, ne! Amerika i Engleska jednog dana bit će zemlja proleterska, piše valjda u programu Katarine Leaković! Nisam provjerio, samo osnovano nagađam. I što sad kad je Trump pobijedio? Gle čuda: Bijela kuća pocrvenjela, a cijela postjugoslavenska antifašistička liga stenje na aparatima! Srce, pluća i bubrezi. Mozak u induciranoj komi. Neće ih zadovoljiti ni “otkriće” da komunisti nisu otrovali kardinala Stepinca kad su njega stavljali na aparate. Prema navodima antifašista Drage Pilsela, za kojega je, usput budi rečeno, pojava američkog konzervativnog Tea partyja također jedan od dokaza narastajućih fašističkih prijetnji, moglo bi se zaključiti da se hrvatski blaženik zapravo – sam ubio, jer je tvrdoglavo odbijao prihvatiti širokogrudnu pomoć svojih uznika.

Spadam među one koji nikad nisu bili uvjereni da je Stepinac doista bio otrovan, no nije mi o tome ni ovisila procjena njegove svetosti. Uvjerenje onih koji su to tvrdili uvijek je zvučalo malo previše strasno da bih ga bez propitivanja prihvatio. No, ni sladostrašće onih koji otkrivaju “nepobitne” dokaze da je Bozanićev Kaptol “prevario” Vatikan, odnosno da Stepinac nije bio otrovan – ne ulijeva povjerenje. 
Bilo bi doista lakše sve to prihvatiti bez rezerve da osoba koja nam nudi te dokaze nije ona ista koja Stepinca bez odmaka javno naziva ustaškim vikarom. A i da taj “krunski dokaz”, iskaz Stepinčeva liječnika, nije zapravo loše prikrivena oda drugu Stevi Krajačiću i njegovoj beskrajnoj velikodušnosti prema Stepincu, promemorija napisana očito po narudžbi, tako da bi je drug Stevo mogao slavodobitno pokazati kad zakuca svetom Petru na vrata, njegova osobna svjedodžba da i zadrti komunist i general Ozne može zaslužiti mjesto u raju, njegova uslugom kupljena indulgencija kojom će isprati krv sa svojih ruku. Nema veze, ako može za Tita i Pavelića, izmolit ćemo jednu i za njegovu dušu. Za Josipa Manolića nećemo, on i njegova sjećanja očito će nas ionako sve nadživjeti.

>> Šok u Harlemu – Hrvatska ima predsjednicu? Nemojte zezati. Je li crna?