Nakon četiri godine na bojištu ne može se ni u Hvidru učlaniti

U ratu je proveo tri godine i sedam mjeseci. Izvlačio mrtve, pucao iz minobacača, probio se iz Vukovara u jednoj grupi dva dana puzeći kroz kukuruz i minska polja, dok se ljudi iz druge grupe i danas vode kao nestali.

Danas 46-godišnji Zlatko Vuković sam ne može ni dohvatiti svoju Spomenicu Domovinskog rata te Plaketu Vukovar 1991. s police, već nam ih pokazuje njegova 71-godišnja majka Slavka. Koja ga nepokretnog pere, hrani i dvori 24 sata na dan, ali više ne uspijeva i prenijeti ga s kreveta u invalidska kolica kako bi izišli iz stana na osmom katu zgrade u novozagrebačkom naselju Zapruđu. Ondje smo ih posjetili u gradskom stanu, gdje je Zlatko isprva živio kao podstanar, a poslije smrti stanara koji mu ga je iznajmljivao ostao je ondje.

Međutim, braniteljska prava koja, po mnogim računicama, uživa previše ljudi, taj vukovarski branitelj nema.

– Nije ih ni tražio kad je mogao, mislio je: premlad sam za mirovinu! – sliježući ramenima skromno iznosi gospođa Slavka, 71-godišnja umirovljenica Borova, filozofiju tzv. malog, običnog čovjeka. Ujak je Zlatka savjetovao da postupi ispravno.

Iscrpili Hrvatsku

– Imam vlastiti biznis u Australiji i znam pravila poslovanja. Nije normalno razbacivati se novcem, znao sam da će dijeljenje mirovina šakom i kapom financijski iscrpiti Hrvatsku, što se, evo, i dogodilo. Rekao sam Zlatku: radi pošteno, osnuj obitelj, zaradi svoju mirovinu, nije normalno da tridesetogodišnjak ide u mirovinu. A sad se osjećam krivim što je u takvoj situaciji – ispričao nam je Zlatkov ujak Jozo.

Međutim, niti je Zlatko zasnovao obitelj niti je dobio priliku zaraditi starosnu mirovinu. Prvo mu je poginula zaručnica, a prije pet godina pogodio ga je teški moždani udar nakon kojeg je ostao nepokretan.

Rat je Zlatko dočekao kao 28-godišnji informatičar zaposlen kao glavni blagajnik u vukovarskoj Nami. Nama je bila svojevrsni prihvatni centar odakle su prihvaćali mlade vojnike prebjegle iz JNA, osigurali im odjeću i obuću kako bi se prebacivali dalje.

U vukovarskom kaosu koji je doskora zavladao Zlatku je zaručnica poginula pred očima.

– Izišla je iz automobila kojim sam je dovezao kući, pala je granata i raznijela je na mjestu – priča Zlatko. Kad je Vukovar pao, osamdesetak ih se razdijelilo po grupama i pješice krenulo preko Vuke, kroz kukuruze. Bolnih nogu od dvodnevnog puzanja, Zlatkova je grupa izbila na Malu Bosnu i tad ugledala vojnike.

– Pripremio sam bombu jer im nisam htio živ pasti u ruke. Vojnici su zavikali: “Ne! Ne!” i u tom trenu ugledao sam crven-bijeli-plavi i nisam je aktivirao – prisjeća se Zlatko dok sjedi u skromnoj sobi na oštećenim invalidskim kolicima i novom specijalnom krevetu koji mu je kupio ujak. Nakon dolaska u Zagreb, Zlatka vojska opet zove, u Jarminu.

U njegovu ratnom putu stoji da je od 1. rujna 1991. do 26. travnja 1996. kao pripadnik Vukovarske brigade doživio neposredni oružani kontakt s neprijateljem, bio izložen borbenom djelovanju zrakoplova, tenkova, topništva i pješaštva, snajperskim hicima te opasnostima od ranjavanja i pogibije, što je ostavilo negativan psihološki učinak na njega.

– Nakon dolaska u Zagreb, ja sam išla na terapiju i dobivala psihološku pomoć, ali Zlatko nije htio ići.

Molila sam ga, vidjela sam da mu nije dobro, ruke su mu se tresle, bio je šutljiv. Uzeo bi moje tablete za smirenje, ali liječniku nije htio ići – kaže majka Slavka. Pitamo Zlatka zašto.

Našli ga na podu sobe

– Mislio sam, proći će – odvraća. Nakon povratka s ratišta nastavlja u Nami, ali stečaj nosi veliku zebnju. Ugovore su im produljivali na tri mjeseca, godinama se živjelo u neizvjesnosti, od ugovora do ugovora. U listopadu 2006. Zlatko se nije pojavio na poslu a nije se javljao ni na mobitel, što je bio znak za uzbunu jer je inače bio vrlo pedantan i odgovoran radnik. Našli su ga na podu sobe. – Samo sam pao i više se nisam mogao pomaknuti.

Nakon svega, Zlatko se ni u HVIDRA-u ne može učlaniti. Odbijen mu je zahtjev za priznavanje statusa HRVI. Od tadašnje ministrice MOBMS-a 2007. godine dobio je 3500 kuna jednokratne pomoći. Dobio je tek civilnu invalidsku mirovinu od 2200 kuna.