Nakon cijelog stoljeća Dalmatinska eparhija SPC-a ponovno je za episkopa dobila jednog Dalmatinca, Nikodima

Nedjelja 1. listopada bila je u Šibeniku lijepa i sunčana, kao stvorena za veliku i važnu svečanost koja je održana u pravoslavnom Hramu Uspenja Presvete Bogorodice. Tamo je tog dana ustoličen novi episkop Dalmatinske eparhije Srpske pravoslavne crkve. Nikodim Kosović je sa svojih 36 godina postao najmlađi episkop, dakle biskup, Srpske pravoslavne crkve, a vjerojatno i jedan od najmlađih uopće u cijelom pravoslavnom i kršćanskom svijetu.

Još je važnija činjenica koju je sam mladi episkop istaknuo i naglasio u svom sadržajnom, nadahnutom i na trenutke vrlo emotivnom nastupnom govoru na kraju svečane liturgije i obreda hirotonije, rukopoloženja: nakon cijelog stoljeća, još preciznije nakon 106 godina, on je prvi Dalmatinac koji je postao dalmatinskim episkopom otkako je 1911. ostavku na tu crkvenu dužnost i službu dao episkop Nikodim Milaš. Sa znamenitim prethodnikom, kojeg je imao na umu već dok je birao svoje monaško ime, Nikodim Kosović dijeli i mjesto rođenja, Zadar.

Pripremajući se već u mislima za obećani mi intervju s novim vladikom, koji će se uskoro i dogoditi, bio sam naumio odmah na početku razgovora pitati ga o njegovu identitetu Dalmatinca i koliko je od njega ostalo nakon što je kao desetogodišnji dječak, sa svojom obitelji, napustio rodni grad i zavičaj. Nakon govora koji je održao na svom ustoličenju, to će pitanje biti suvišno. Vladika Nikodim ne samo da je neprestano naglašavao svoje dalmatinstvo, pa čak i svoju “divlju i neukroćenu dalmatinsku prirodu” ispričavajući se riječima sv. Jeronima “oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac”, nego je njegov govor bio velikim svojim dijelom prava himna, ljubavna pjesma ispjevana Dalmaciji i Dalmatincima. Vladika Nikodim, u skladu s prigodom, govorio je pomalo arhaičnim crkveno-srpskim i teološkim jezikom. Međutim, takav izričaj nije omeo njegovu ljudsku neposrednost i emocije zbog kojih se i sam na trenutke borio sa suzama dok je zahvaljivao na ljubavi roditeljima, bez kojih su on i njegova sestra ostali u zlo doba kada su im najviše trebali, te nabrajajući dobrostive ljude koji su ih prigrlili kao svoje rođene.

Duboke riječi pred kraj govora uputio je svojim prijateljima: “Ovde moram i želim da zablagodarim i svim mojim prijateljima, a oni, svako ponaosob će se prepoznati i uzradovati sa mnom, tiho, bez potrebe da im imena pominjem, jer to je tajna prijateljske ljubavi.”

Da mi ne bi netko zamjerio i predbacio da skrivam vlastitu prijateljsku naklonost i pristranost, ali još više zbog ponosa i radosti s kojom sam prije nekoliko mjeseci dočekao vijest o imenovanju mladog igumana manastira Krka episkopom, ovdje ću posvjedočiti da sam i sebe prepoznao kao jednog od onih s Nikodimom povezanih u toj “tajni prijateljske ljubavi”.

Lako sam i brzo sklopio to prijateljstvo posjetivši još prošlog ljeta, na preporuku zajedničkog nam prijatelja, manastir Krka, u kojem me je raširenih ruku i srca dočekao taj dragi, pametni, duhovni i plemeniti čovjek.

Još je jedan važan razlog što ovu kolumnu posvećujem episkopu Nikodimu, važnosti njegova ustoličenja i poruka koje su u toj prilici izrečene. U Šibenik je, naime, tog dana iz Srbije došao i ministar Aleksandar Vulin, osobno ni od koga pozvan i službeno ni od koga poslan.

Službeno priopćenje Srpske pravoslavne crkve Vulina i ne spominje, za razliku od Vučićeva izaslanika Marka Nikolića, čovjeka sasvim drugačijeg profila, duha i intelekta, što je i pokazao svojim govorom na svečanom ručku koji je tog dana upriličen u kongresnom centru hotelskog kompleksa Solaris. Za tom “trpezom ljubavi” Vulina nije ni bilo. Ali, zato je “uspješno” obavio ono zbog čega je, čini se, i došao znajući da će upravo njega saletjeti hrvatski novinari, sa spremnim odgovorima na predvidiva pitanja. Vrh HDZ-a, kao i onaj dio naše javnosti koji poput soma zine i proguta svaku Vulinovu “trolersku” udicu, jedva je dočekao da proteklog tjedna žestoko reagira na izjave srbijanskog ministra umjesto da govori, što ja znam, recimo o Agrokoru. Izjava na izjavu, i odjednom je nastao “nepovoljan trenutak” u odnosima dviju država, zbog kojeg je hrvatska predsjednica dramatično odgodila gostoprimstvo svom kolegi iz Srbije. Kao da bi nam taj njihov susret uopće donio išta pametno i dobro. Uglavnom, zabavljeni Vulinom i njegovim padobranskim desantom na svečanost u Šibeniku, hrvatski političari i mediji prečuli su i javnosti uskratili upravo za ovaj “nepovoljni trenutak” i te kako važne poruke s ustoličenja episkopa Nikodima, uključujući i dobrodošlicu bratu u biskupstvu i po apostolskom naslijeđu, koju je izjavio katolički splitski nadbiskup Marin Barišić. Nikodimov govor bio je, naravno, vjerski i crkveno intoniran, ali u njemu je bilo toliko toga s čime se mogu poistovjetiti svi ljudi dobre volje, a naročito Dalmatinci. Mnoge su riječi Nikodimove bile utemeljene u kulturi koja upravo u Dalmaciji, kako u prošlosti tako i danas, spaja mediteranski i europski istok i zapad. Njega samog su “čudni putevi Gospodnji” odveli najprije na istok, u drevnu Heladu, na studij u Solun, a potom na zapad, u Rim, kamo se uputio na doktorske studije.

Na kraju, prvi sam put čuo da je jedan biskup ili episkop riječi apostola Pavla “nema više Grk, Židov”, preveo u naše vrijeme, prostor i jezik kao istinski kršćansku poruku: “...jer u Gospodu smo svi jedan čovek i samo čovek i tu nema više ni ‘Judejca ni Jelina’, ni Srba ni Hrvata. U eshatonu ćemo svi izaći jednaki pred Lice Božije i svakome će se suditi po delima njegovim jer ‘On nije daleko ni od jednoga od nas’.”

Poznavajući svog prijatelja Nikodima, uvjeren sam i znam da on spada među one koji ostvarenje načela da je svaki čovjek najprije čovjek ne prepušta eshatonu, nego ga živi i živjet će ga danas, ovdje, među nama, kao jedan od nas, sa svima i za sve. Za takve ljude nema nepovoljnog trenutka i trebaju nam uvijek.