Već je dolazak na libanonsko-sirijsku granicu dao naslutiti da su se u Siriji od mog posljednjeg posjeta prije tri mjeseca dogodile velike promjene. Za razliku od proteklih putovanja kada je na izlazak iz te zemlje, zbog gužve koje su stvarale izbjeglice, trebalo čekati nekoliko sati, danas je situacija obrnuta, po nekoliko sati čeka se za ulazak, a na izlasku nema gotovo nikoga. Naime, mnogo Libanonaca koji su prije rata imali običaj kupovati u Siriji, obnovili su svoje rituale i ponovno, bez imalo straha, masovno idu u glavni sirijski grad Damask. Dok smo u redu čekali za kontrolu putovnica, razgovarali smo s Libanoncima koji su išli prema Damasku. Vlasnik butika odjeće Muhamed kazao je kako gotovo svaki dan ide u Damask po robu jer je tamo puno jeftinije s obzirom na to da je dolar drastično porastao prema sirijskim lirama, a cijene su ostale gotovo iste.
– Hvala Bogu, Damask je danas miran grad te je nama trgovcima zarada sada veća. Donedavno smo morali po robu u Tursku, što nam je stvaralo velike troškove, a gotovo nikakvu zaradu – istaknuo je Muhamed.
Puška umjesto reketa
Nakon dva sata čekanja na granici i konačnog prolaska mislili smo da ćemo sada bez problema do Damaska, međutim, punktovi sirijske režimske vojske i Republikanske garde koji su bili na svakih dva do pet kilometara stvarali su kilometarske kolone zbog detaljnih provjera vozila i ljudi.
– Morate biti strpljivi. Ovo je i radi vaše sigurnosti, a ne zbog nas. Vi ćete boraviti u tom gradu i zasigurno biste htjeli biti sigurni, a na ovakav način mi vam to omogućujemo – uz ispriku zbog duljeg čekanja objasnio nam je časnik Republikanske garde Mahmud. Provjeravajući naše putovnice i uvidjevši da smo iz Hrvatske, upitao nas je za naše tenisače Ivaniševića, Ljubičića i Čilića.
– Imate vrhunske tenisače, svaka čast!
– Imamo mi i dobre nogometaše!
– Nogomet me ne zanima i ne pratim ga pa ne znam. Nekada sam i sam igrao tenis, a kao što vidite, reket sam morao zamijeniti puškom – kazao nam je časnik te dodao da je šteta što i Đoković nije Hrvat.
Za tih 40 kilometara, koliko ima od granice do glavnog grada Damaska, trebalo nam je više od šest sati vožnje.
I slika Damaska danas je potpuno drugačija nego prije tri mjeseca kada sam posljednji put bio u tom gradu. Nakon što su u nekim četvrtima prestale borbe s pobunjenicima, grad se vratio normalnom životu. Ulice su ponovno oživjele, trgovine i administracija vraćaju se u normalan tijek, ljudi ponovno izlaze na ulice nakon gotovo dvije i pol godine straha od minobacačkih granata i autobombi. Detonacija, koje sam prije slušao dan i noć, sada nema, a zamijenile su ih trube automobila i žamor ljudi. Trgovine, kafići i restorani, u koje bi zalazili tek rijetki posjetitelji, a zatvarali bi se čim bi se spustio mrak, sada su puni i rade do kasno u noć, a neki čak i do ranih jutarnjih sati. I stanovnici Damaska vratili su se svojim starim običajima: četvrtkom navečer izađi u grad i ne vraćaj se kući prije zore! I tako milijun stanovnika ovoga čarobnog grada ponovno provodi cijelu noć u barovima, restoranima i noćnim klubovima. Noćni život u Damasku opet je buran. Iako su ti provodi prilično skupi za sirijske prilike, teško je naći stanovnika Damaska koji će četvrtkom navečer ostati kod kuće. Ritual noćnog života počinje oko 18 sati šopingom u Suok Al-Hemediye, strogom središtu starog dijela grada. Ondje se puši nargila, a to je tek zagrijavanje. Pravi noćni život počinje oko 21 sat odlaskom u restorane, kafiće i noćne klubove. Posjetio sam Souk Al-Hemediye, najstariji bazar u Siriji na kojem možeš naći sve što poželiš. Obilazeći taj stari bazar, čovjek ne bi pomislio da je Sirija u ratu. Jedino što podsjeća na ratnu situaciju velik je broj punktova na kojima su vojnici naoružani do zuba koji se šeću ulicama. Kada sam u Damasku bio prošli put, na prste jedne ruke mogao si nabrojiti kupce, a sada sam se morao probijati kroz gomilu i izboriti se za mjesto pokraj izloga, a ući u trgovinu bio je pravi je uspjeh.
– Ima li ova gužva veze sa skorašnjim Kurban-bajramom – upitao sam vlasnika butika odjeće Omera. – Nema to veze s Bajramom. Sirijci su se vratili svom starom ritualu, svakodnevnom šopingu, a vidite da ima i puno Libanonaca. Ljudima je pun kufer ratova i sjedenja u kući, jednostavno žele živjeti. Sada nam je puno lakše kada nam nad glavom ne vise novi ratovi. Hvala Putinu što je spriječio američki napad na Siriju i još veće krvoproliće – kazao je Omer poslužujući svoga kupca te se ispričao što nema vremena za razgovor jer napokon ima posla, a treba prehraniti obitelj.
Nakon duljeg vremena i najpopularnija beduinska hrana falafel ponovno se vratila na ulice Damaska. – Dvije godine nisam radio zbog straha od sukoba i granata – kazao nam je Fuad dok je marljivo radio jer se ispred njegova pokretnog restorana stvorila gužva.
– Nisam imao izbora i morao sam na ulicu pod svaku cijenu. Obitelj je trebalo nekako prehraniti. Evo, vidite, ovako je cijeli dan. Svaki dan radim od 8 sati ujutro pa do ponoći. Damask je opet onaj stari, što možemo zahvaliti Rusima, ali i našoj vojsci. Nije nam bilo lako kada su nam Amerikanci prijetili, a mi smo svaki dan iščekivali i strepili. Pred očima su nam prolazile slike američkog napada na Irak i razaranja koje su Amerikanci tamo počinili, što je čekalo i nas. Od pobunjeničkih raketa još se i možemo skriti, ali od američkih, koje razaraju cijele kvartove, nema zaklona. Svima nam je pao kamen sa srca pa se sada slobodno šećemo ulicama i bez straha – zadovoljno je govorio Fuad.
Na bazaru se stvorila gužva i ispred štandova i prodavaonica školskog pribora jer je prije tri tjedna počela nastava.
– Škola je počela! Ove godine prodaja ide jako dobro, za razliku od prošle, kada nisam uspio prodati gotovo ništa – kazao nam je prodavač Enis, koji je i student treće godine prava, a kao prodavač zarađuje za školovanje kako bi olakšao svojim nezaposlenim roditeljima.
– Nije mi teško cijeli dan raditi. Sretan sam što mogu zaraditi novac i konačno ove godine ponovno ići na studij. Jednu sam godinu morao pauzirati jer nisam imao novca, a doći do fakulteta bilo je kao da igraš ruski rulet. Nadam se da je svemu tome sada kraj i da biti sve bolje – optimističan je Enis, koji se nada da će Sirijci konačno sjesti za stol i dogovoriti se prije nego što ova prekrasna zemlja bude do kraja uništena.
Međutim, dok se jedna neka djeca vesele početku školske godine, druga, izbjegla djeca te djeca bez roditelja, moraju raditi kako bi se prehranila, a većina ih je prisiljena prositi kako bi imali za koricu kruha. Ahmed (13), koji je izgubio oba roditelja kod Alepa, došao je s dvije sestre i mlađim bratom u Damask te je školsku klupu zamijenio za kolica s pecivom. Upitali smo ga zašto ne ide u školu?
– Kakvu školu? A tko će hraniti moje sestre i brata? Iako sam bio jako dobar učenik, a moja životna želja bila je postati liječnik, sudbina je za mene imala druge planove. Izgubio sam dom i oba roditelja te sa 13 godina u rukama imam živote svojih sestara i brata, zbog kojih moram raditi da ih prehranim. Svaki dan radim i po 12 sati, a zarađujem oko 500 sirijskih funti (oko četiri dolara). Skromno jedemo i živimo u jednoj napuštenoj kući, ali ne žalim se. Živi smo i nadam se da dolaze bolji dani – kazao je Ahmed, a tužnim je pogledom pratio svoje vršnjake kako veselo kupuju školski pribor.
Dok se život u središtu Damaska normalizira, u njegovim predgrađima još se svakodnevno vode žestoke borbe. Unatoč opasnostima koje prijete učenicima na putu od kuće do škole i tijekom samog boravka u školi u ovakvim četvrtima, djeca svaki dan pohađaju nastavu. Posjetili smo osnovnu školu Eben Zahar Al-Andalozi u Vilat Maze, samo tri kilometara udaljenu od Kfar Suse i dva kilometara od Moaza Mia Al-Shama, predgrađa Damaska u kojem se svaki dan vode žestoke borbe. Ulazeći u školu, imaš osjećaj da ulaziš u neku vojnu bazu ili strogo čuvan zatvor jer je škola opkoljena desecima naoružanih vojnika i policajaca.
– Nažalost ili nasreću, naši su učenici navikli na ovakvu vrstu osiguranja škole. Objasnili smo im da je njihova sigurnost najvažnija i da ih vojnici čuvaju od mogućih pobunjeničkih napada – kazala nam je ravnateljica škole Visam Khalil nakon što smo je upitali kako djeca reagiraju na prisutnost vojnika i oružja oko sebe.
Bijeg od metaka kao PlayStation
Odmah na početku ravnateljica Khalil upozorila nas je da su učenici većinom izbjeglice koji su prošli ratne strahote i da je mnogo njih izgubilo roditelje te da tijekom razgovora s njima ne pokazujemo emocije.
– Svatko od nas ovdje izgubio je dragu osobu. Ja sam izgubila dva brata i svaki dan strepim za supruga koji je časnik sirijske vojske u Alepu. To je naša svakodnevica s kojom moramo živjeti, a tome učimo i naše učenike. Ne smijemo pokazati nikakve emocije jer djeca su ionako dovoljno traumatizirana – istaknula je ravnateljica Khalil vodeći nas do prostorije u koju se djeca sklanjaju tijekom granatiranja. – Evo vidite, tu održavamo nastavu dok oko nas lete granate. Nažalost, boljeg skloništa nemamo, a nasreću, do sada nismo imali žrtava. Našu školu pohađa 420 učenika, a školovanje i knjige su besplatni – kazala je ravnateljica vodeći nas prema razredu u kojem su nas nestrpljivo očekivali učenici. Čim smo ušli u učionicu, dočekao nas je veliki aplauz i pozdrav „dobro došli prijatelji iz Hrvatske“. Predsjednica razreda, devetogodišnja Rawan, koja je ostala bez oca, a jednog dana želi biti liječnica, ispričala nam je na koji način svaki dan dolazi u školu.
– Živim blizu Kfar Suse, gdje se uvijek puca. Prvih dana u školu me vodila mama. Pokazivala mi je kuda se moram kretati kako bih izbjegla snajpersku vatru. Snajperi ne prestaju pucati ni kada vide da mi djeca idemo u školu. Pronašla sam siguran put do škole i idem sama. U školu moram ići bez obzira na rat i pucanje jer moram postati liječnica i pomoći bolesnicima i ranjenicima – kazala je Rawan.
Njezin školski kolega Rizik, koji je izgubio oba roditelja, također svaki dan dolazi u školu izbjegavajući snajpersku vatru.
– Za mene je to kao igra na PlayStationu. Trčim i izbjegavam metke. U početku me bilo strah, ali sada više nije. Kad odrastem, bit ću časnik u sirijskoj vojci i branit ću i čuvati svoju domovinu od neprijatelja – ponosno nam je govorio Rizik.
Nadaju se konačnom miru
Iako se učenici pokušavaju ponašati normalno, rat je na njima ostavio velike ožiljke. Psihologinja Mona Hmashi kazala nam je da nema lak zadatak.
– Kao i djeci, i nama je rat bio nešto novo. Svi smo mi nekog izgubili. Teško je bilo objasniti sebi i djeci zašto je tako. Nisam imala izbora i morala sam posegnuti za knjigama i čitati koje su se metode primjenjivale u zemljama u kojima je bio rat. Čitala sam koje su metode primjenjivali psiholozi na djeci u BiH, Hrvatskoj, čak i u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata kako bi nastavila živjeti sa što manje trauma. Dijete, iako izgubi nekoga, mora nastaviti živjeti i ići dalje. Upravo na tome radim, zasad vrlo uspješno. Dobro se koordiniram s učiteljicama te, čim primijetimo da dijete nije dobro, radimo s njim – objasnila nam je psihologinja Mona Hmashi.
Priznaje da je teško objasniti djeci da vjera ne bi trebala biti prepreka u odnosima jer oni danas pitaju za vjerska opredjeljenja,a prije nisu bili vjerski podijeljeni. – Uz djecu, u ovom krvavom sirijskom ratu najveći teret nose upravo žene. One moraju biti majke, supruge, ratnice i učiteljice te nastaviti živjeti bez obzira na razmjere tragedije i usto ohrabrivati djecu – istaknula je Mona. Nakon deset dana mog boravka u Damasku, razgovarajući sa stanovnicima Damaska, svi su se složili – nakon što su izbjegli američki napad, pouzdaju se u Ženevu te se nadaju konačnom miru.
>> \'Otkad sam stigao u Damask, traju najžešći sukobi\'