Velika Britanija se već tri godine nalazi u stanju trajne frustracije. Nakon traljavog vođenja procesa pregovora oko izlaska iz EU, Theresa May je napustila Downing Street 10, i svom nasljedniku, Borisu Johnsonu, u nasljeđe ostavila potpuni nered - podijeljenu stranku, nezadovoljne birače i zemlju dovedenu na rub kapitulacije.
Pokazalo se kako osoba koja je ne samo karijerno, već i mentalno vezana za političke postave eurokratskih elita, ne može na kompetentan način braniti nacionalne interese države kada se nađe na njenom čelu. Neritmična pčelica Maya u leopard cipelicama nije mogla zastrašiti blazirane birokrate iz briselskih hodnika, niti ih uvjeriti u nešto u što ni sama ne vjeruje. Umjesto da provede volju naroda iskazanu na referendumu i izlaska, ona je vodila politiku popuštanja i traženja “kompromisa”, pa je ispalo kao da ih izbacuju oni koji su činili sve da ih zadrže u uniji.
Europa je bila prisiljena od britanskog slučaja napraviti primjer, kako bi pokazala drugim članicama EU što ih čeka ako se i sami drznu na takav korak. Zato su zauzeli čvrst stav prema Britaniji kako bi je ne samo kaznili zbog izlaska, već i ponizili. U takvim okolnostima ako prethodno niste zauzeli jasan stav zalagati se za “kompromis”, prirodno vodi do podređene situacije u pregovorima. Mayova nije znala nametnuti jasan okvir, pa onda ne iznenađuje što britanski parlament nije pristajao na kompomisnu štetu.
Stoga, ima neke više pravde što u takvoj situaciji na čelo Velike Britanije dolazi autentični “brexiter”. Boris Johnson je možda najosobenija figura britanskog političkog života još od Churchilla, koji mu je i politički uzor. I baš kao što je Churchill postao premijer nakon propasti Chamberlainove politike popuštanja, koja je zemlju dovela u gotovo bezizlaznu situaciju, tako sada i Johnson postaje premijer u krizi izazvanoj politikom kompromisa i beskičmenjaštva.
U ovoj se situaciji taj novi okvir zove spremnost na izlazak iz EU bez dogovora. Za razliku od Mayove, Boris Johnson ne oklijeva uvesti u igru i takav scenarij. Da će Johnson zauzeti oštar stav prema EU, nudeći im Armagedon kako bi zauzvrat dobio povoljan ugovor, svjedoči i vijest kako je imenovao Dominica Cummingsa, kreatora “Brexit” kampanje, za svoga specijalnog savjetnika. Dvojac je to koji priprema vatreno krštenje za bivšu šeficu Bundeswehra, a novu šeficu Europske komisije, Ursulu von den Leyen, u novoj “bitci za Britaniju”.
O Borisu Johnsonu uglavnom se sve zna. On je već četrdeset godina prisutan u britanskom javnom životu. Rođen je u New Yorku kao Alexander Boris de Pfeffel Johnson. U obitelji je dobio nadimak “Al”. Otac Stanley je bio pjesnik i političar, a majka Charlotte slikarica, porijeklom američka Židovka. Pradjed po ocu mu je Ali Kemal, ministar unutarnjih poslova u vladi zadnjeg turskog sultana, Mehmeda VI.
Odrastao je u Bruxellesu i na obiteljskom imanju u južnom Sussexu, školovan na Etonu i Oxfordu, regrutnim centrima za buduće premijere i ministre. Klasičnog obrazovanja, od rane mladosti piše poeziju na latinskom i grčkom. Koja ga je zarazila Periklom, atenskim državnikom, govornikom i borcem za demokraciju.
Johnsonov uspon na vrh kao da je imao zacrtan smjer. Devedesetih dopisnik iz Bruxellesa i kolumnist Telegrapha, potom urednik The Spectatora, da bi početkom milenija postao zastupnik i član konzervativne “vlade u sjeni”. Zatim kao konzervativac osvaja glavnu ljevičarsku utvrdu u Engleskoj i postaje gradonačelnik Londona u dva mandata, da bi potom dvije godine obnašao funkciju ministra vanjskih poslova.
A sada je kao novi britanski premijer na svoja leđa preuzeo ozbiljnu zadaću, povratiti osjećaj samopoštovanja naciji izloženoj seriji poniženja. U svom prvom nastupu i najavom kako “Britaniju čeka zlatno doba”, pokazuje kako razumije što mu je zadatak. Koliko god ga njegovi oponenti ismijavali i ponižavali, to što nije konvencionalan i običan političar upravo je njegova najveća prednost. Sve što napravi bit će više od njihovih očekivanja. Jer, što je ikad u povijesti učinio netko običan? Specifičnu razliku koja stvara nove vrijednosti uvijek čine pojedinci koji se ne daju uklopiti u stare kalupe.
Još u lipnju 2016., odmah nakon Brexita, napisao sam kako nam nakon babljeg ljeta globalizma predstoji suverenistička jesen ludih frizura. Onda smo vidjeli ishod američkih izbora. Možda se bablje ljeto malo odužilo, ali frizure su postojane, a kose mekane i plave poput bebinih. Svima tankoćutnima i rastrojenima, kojima već od samog pogleda na državnički dvojac plave kose naviru suze na oči, preporučuje se šampon dupli Johnson, s “no more tears formulom”, nježan za oči kao čista voda.
May FFS! Ne "Mayova"...inače dobar članak.