Premijer Zoran Milanović nedavno se pohvalio da čita “Kapital u XXI. stoljeću”. Tu knjigu francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja, kojega su mnogi vrlo ozbiljni autori prozvali suvremenim Marxom, na godišnji odmor je, prema informacijama iz prve ruke, sa sobom ponio i ministar financija Boris Lalovac. S obzirom na to da su Pikettyja očito pročitali ili ga čitaju ljudi koji u Hrvatskoj donose ključne odluke, otvorilo se pitanje što bi to iz zarazne utjecajnosti Pikettyjevih zaključaka i preporuka moglo postati hrvatskom političkom praksom. Da li da se plašimo ili radujemo? Ako je Piketty inficirao Hollandea idejom da snažno oporezuje najbogatije, hoće li isto učiniti Lalovcu i Milanoviću?
Jasno je da postoje tri opcije. Ljudi na vlasti pročitat će knjigu i neće poduzeti ništa. Ljudi na vlasti pretvorit će oprezna Pikettyjeva promišljanja u hrvatsku verziju destrukcije tržišta, zapravo proizašlu iz zasada pokreta Occupy Wall Street, a ne Pikettyjevih misli. I treće, Milanović i Lalovac će na osnovi Pikettyjeve teorije povući poteze u okviru demokratskih institucija tržišnog društva koje će donijeti krupne promjene u poreznom sustavu; ekstremno visoke poreze na nasljedstvo, na nekretnine te na dohotke 1-0,1 posto najbogatijih u društvu.
Iako dosadašnja iskustva pokazuju da je politička inercija u Hrvatskoj nešto poput neumoljivih zakona fizike (npr. gravitacije) te je najvjerojatnije da se neće dogoditi ništa, ne treba podcijeniti zavodljivost Pikettyjevih misli koje ljevičare dovodi u stanje požude i udivljenja protiv kojih se ne mogu braniti racionalnim mislima, baš kao kad su ljudi zaljubljeni.
Više racionalnosti
Iako su šanse za ispravno shvaćanje i provedbu Pikettyjevih ideja u Hrvatskoj vrlo male, njegove povijesno-filozofsko-političko-ekonomske rasprave o rastu nejednakosti kao ključnog civilizacijskog problema te drakonskim porezima za najbogatije već su inficirale Hrvatsku pa je dobro u strastvene, lijeve i desne, interpretacije njegova “Kapitala u XXI. stoljeću” unijeti što više racionalnosti.
Nije sporno da je Piketty vrijedan znanstvenik koji je nakon 50-ak godina začudnog zanemarivanja inače svima uzbudljive teme društvene nejednakosti oživio duh istraživanja Simona Kuznetsa te izveo blickrig na političko-ekonomske zasade suvremenog kapitalizma koji je već ionako bio ozbiljno uzdrman svjetskom financijskom krizom 2008. godine. Nije ni sporno da je fascinantnim obuhvatom povijesnih podataka uspio dokazati suprotno od Kuznetsa; nejednakost se ne smanjuje, nego raste, pri čemu se posebno brzo bogati top 1 posto ionako nestvarno bogatih.
Ključno je pitanje je li Piketty u pravu u svojim predviđanjima te kako bi primjena Pikettyevih “preporuka” zapravo izgledala u hrvatskoj praksi.
No prije nego što krenemo prema predviđanjima i u praksu, bitno je opisati ostrašćenost hrvatskih rasprava o Pikettyju da bismo shvatili razinu opasnosti od površnog sagledavanja i (ne)prihvaćanja njegova “Kapitala”.
Dakle, ništa dugo u hrvatskom intelektualnom i političkom establišmentu nije izazvalo toliko uznemirenja (osvrta, reakcija i polemika) koliko Pikettyjeva knjiga epske dužine (685 stranica) i izuzetne međunarodne uspješnosti. Poznati poduzetnik i jedan od najuspješnijih dioničkih aktivista u Hrvatskoj, Nenad Bakić, požurio se čak da, kako sam kaže, pretekne domaće trash-marksiste u interpretacijama te je napravio nadahnutu ekonomsko-filozofsku analizu na osnovi dostupnih isječaka, čak i prije nego što je Pikettyjeva uspješnica prevedena na engleski. Iako se jako žurio, Bakić, naravno, nije uspio spriječiti naglo širenje intelektualne naslade među intelektualcima alergičnim na sam pojam neoliberalizma ili među osviještenim ili neosviještenim nostalgičarima velikih socijalističkih i marksističkih misli. U Hrvatskoj je to jako široka skupina.
Pronicljiva recenzija
Primjerice, jednu pronicljivu recenziju koja vrca simpatijama i strašću te govori da je Pikettyjeva knjiga napokon ono nešto od čega može krenuti doba velikih promjena napisao je Zvonimir Šikić, osebujni profesor matematike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. “Stafilokokna infekcija vjerojatno nas vodi u smrt ako nemamo antibiotika. Opisani ekonomski čimbenici vode nas u nasljedni kapitalizam ako nemamo politička rješenja koja to sprečavaju. Piketty predlaže progresivno oporezivanje ekstremnih prihoda i nasljedstva. Ono bi se moralo koordinirano provesti na globalnoj razini kako ‘porezni rajevi’ ne bi srušili cijelu konstrukciju. Koliko je takav plan realan, tj. koje bi ga političke snage prihvatile i provele, nije jasno. Ja ih osobno ne vidim nigdje. No, kao što reče Keynes ‘nikada ne treba podcijeniti snagu ideja. Možda je Pikettyjev ‘Kapital u 21. stoljeću’ baš takva djelatna ideja koja će političke poglede, pa čak i aktivnosti, usmjeriti u novom pravcu”, zaključio je nadahnuti Šikić, koji se čak i naslađivao s nekom navodnom paničnom reakcijom domaćih think tankova koji, smatra on, financiraju medije i pojedince. Nije poznato da u Hrvatskoj postoje takvi think tankovi, tj. bilo kakvi think tankovi. U tome Šikić jednostavno precjenjuje postojanje neoliberalnog zla koje iz pozadine tobože upravlja institucijama i pojedincima. Šikić, objektivno gledano, zapravo ima previsoko mišljenje o stanju organiziranosti i moći domaće poslovne zajednice dok se gotovo uopće ne bavi disproporcijama moći i nesposobnosti hrvatskih političara, odnosno disfunkcionalnošću države i državnoga. Uostalom, zanimljivo je da je vjerojatno najviše prostora Piketty dobio upravo na internetskoj stranici časopisa – Banka. Vlasnici tog časopisa su izgleda jako zakazali u kontroli sadržaja jer su tamo objavili Šikića; višekratno o raznim temama i sa sličnim ideološkim premisama.
Pametni matematičar Šikić, kojega obilježava dojmljiva razina prezira prema suvremenom kapitalizmu, naravno, nije ostao usamljen. Očekivano ga je pratio, primjerice, Žarko Puhovski kojega je Piketty nadahnuo da ironično i potpuno krivo zaključi kako ta knjiga nije postala temom (kako pobogu?) domaće političke, sindikalne i poduzetničke scene dijelom “zbog ideologizirane protusocijalističke fetve”. U nastavku se Puhovski predvidljivo zadovoljavao profešurski pišući o Pikettyjevu pojmu nejednakosti kao “socijalnoj perverziji protiv koje valja djelovati”.
Može se, nadalje, primijetiti da su Pikettyjevo ime kao argument sam po sebi počeli koristiti i mlađi analitičari poput Rije Ivandić, znanstvene novakinje na poslovnoj školi IESE u Barceloni koja je pisala u promjeni metodologije predavanja ekonomije i niza drugih te je jasno da je novi veliki Francuz apsolutno zaintrigirao niz mlađih intelektualaca, a nejasno je zašto tu zaintrigiranost stariji profesor Puhovski drži nekom vrstom osobne ekskluzivne pronicljivosti. Baš kao što je nejasno zašto iste porive za predlaganjem reformi kod Rije Ivandić i drugih nisu izazvala djela Nialla Fergusona, Darona Acemoglua, Jamesa Robinsona ili sasvim praktičnog Richarda Vietora. Svi oni nudili su vrlo uvjerljive teorije kako se nacije natječu kroz povijesni uvid, ali, hopa, mi smo se eto uhvatili čovjeka koji se bori protiv nejednakosti, uzbudljivog intelektualca čije rečenice bombardiraju krešendima pravdoljubivih socijalnih zaključaka kao da ih je pisao osobno veliki Karl Marx, a koji je ipak “malo” zastranio jer nije raspolagao dugim nizom povijesnih podataka kao Piketty. Ovo zadnje tvrdi i sam Piketty. Da ne bi bilo zabune.
Bilo kako bilo, i lijevi i desni i oni u centru, i teoretičari i praktičari, Pikettyju priznaju da ga se mora čitati. Ponovimo (jer je vrlo bitno): Knjiga je to za koju se vjeruje da može postati više od knjige, već sad postoji “opravdana sumnja” da je to zapravo ideja koja može prerasti u pokret za promjene u raznim segmentima društvenog života, a ne samo što se tiče redistribucije bogatstva, ali je vrlo ozbiljno pitanje kakve bi posljedice tih promjena mogle biti.
'Praktična korist'
Jako je, primjerice, bio simpatičan i dr. Branko Milanović, ekonomist Svjetske banke, koji je Pikettyja dva puta pročitao te zaključio kako novi “Kapital” ne treba nositi na godišnji jer ćete si ga upropastiti. Nije baš jasno je li knjiga bila toliko dojmljiva ili opsežna, no... “Raspodjela bogatstva postat će još neravnopravnija, a postotak ljudi koji ne trebaju raditi da bi zarađivali za život također će rasti. I to nam ostavlja dva pitanja: zašto se ovaj model nije održao u vrijeme “zlatnog doba” kapitalizma, između otprilike 1945. i 1975., kad je funkcionalna distribucija dohotka bila stabilna, a nejednakost je bila u padu? I što to znači za 21. stoljeće?”, pita se B. Milanović, očito pod dubokim dojmom.
Iako se to neće svidjeti većini spomenutih, čini se da je najdalje u analizi dosega Pikettyjeva djela i mogućih “praktičnih koristi” od primjena njegovih ideja u Hrvatskoj otišao ekonomist Velimir Šonje. Uz visokostručne opise ekonomske logike funkcioniranja Pikettyjeve teorije i primjedbe o njezinim limitima, Šonje je dao nekoliko vrlo praktičnih zapažanja i postavio isto takva, praktična pitanja. Iskoristimo ih za odgovor na pitanje s početka: u što bi se Milanović i Lalovac mogli upustiti ako zaista zagrizu na Pikettyja?
Prvo, Šonje je višekratno upozorio da “...Pikettyja ne zanima porezima ispravljati ‘normalne’ nejednakosti. Zabrinut je zbog 10 posto najbogatijih koji kontroliraju sve veći dio bogatstva i dohotka. Ponajviše je zabrinut zbog uske elite od 1 posto najbogatijih (i 0,1 posto unutar skupine od 1 posto), koji kontroliraju oko 35 posto kapitala u SAD-u i 25 posto u Europi.” To je vrlo bitno upozorenje koje je Šonje dao vizionarski, nekoliko mjeseci prije nego što se u Hrvatskoj napokon počela voditi vrijedna antiegalitarna rasprava, prije nego što je i sam ministar Lalovac počeo gurati dugo čekano ukidanje drakonskog oporezivanja prosječnih europskih dohodaka kao da su bogataški. Postoji opravdana bojazan da bi krivo čitanje Pikettyja moglo zaustaviti tu dobru ideju jer bi se uz pomoć Pikettyja mogla uzbuniti i ohrabriti needucirana SDP-ova baza.
Treba naglasiti kako se Pikettyjeva teorija temelji na uočenom trendu i projekcijama baziranima na zaista dugačkim vremenskim serijama. To predviđanje govori da će stopa povrata na kapital dugoročno biti viša od stope rasta, odnosno da stopa povrata na kapital neće padati brže od rasta omjera kapitala i dohotka. Ta “ekonomska mehanika” uz u proces starenja stanovništva, nasljeđivanje i monopolističke prihode proizvodi Pikettyjev sloj nevjerojatno “neopravdano” bogatih; od Billa Gatesa, preko Carlosa Slima i Liliane Bettencourta (L’Oréal – nikad nije radila), do šeika i oligarha...
Šonje je i detaljno objasnio ključnu distinkciju prema Marxu; Piketty je ipak pobornik tržišnog društva i demokracije. U gomilanju kapitala vidi problem jer smatra da bi moć sve uže skupine sve bogatijih mogla ugroziti demokraciju. Ako je upravu, s njim se zaista samo treba složiti. Kao što kaže Šonje, “u dugom bismo roku dobili viziju zemlje staraca s velikim brojem siromašnih staraca (i preostalih mlađih) i sićušnom elitom vrlo bogatih pametnih staraca, koja sigurno ne bi bila sklona pretjerano demokratskim rješenjima za uređenje odnosa između siromašnih i bogatih. U takvom bi društvu štedjeli (investirali) samo pametni (i sretni) starci izolirani u svojim kulama, izvan kojih bi vladao kaos u kojem žive preostali siromasi koji rade za starce u kulama da bi preživjeli”. Ako je upravu! Što ako nije? Šonje je iznio niz argumenata zašto vjerojatno nije. Isto vrijedi za niz svjetskih analitičara. Kod Pikettyja je upitna uvjerenost u dugoročnu održivost visokih stopa povrata na kapital, a podcijenio je kako različitost tako i složenost redistribucije bogatstva u raznim zemljama.
Bez mogućnosti da ulazimo u detalje Šonjine kritike Pikettyja, ograničit ćemo se na ključna pitanja za svijet pa tako i Hrvatsku: “Glavna porezna mjera koju predlaže je porez na bogatstvo. Ukupna vrijednost imovine pojedinaca procijenila bi se i umanjila za dugove, te bi se na tako definiran osobni kapital ili neto vrijednost primijenila progresivna godišnja porezna stopa od simboličnih 0,1 posto na neto bogatstva do 200.000 eura, 0,5 posto na neto bogatstva između 200.000 i 1,000.000 eura (s time da prvo ipak preporučuje da se neto bogatstva do milijun eura ne oporezuju), 1 posto između 1 i 5 milijuna i 2 posto iznad 5 milijuna. Smatra i da bi se mogla uvesti najviša stopa na ekstremna bogatstva, npr. 5-10 posto na neto bogatstva iznad 1 milijarde eura. Predviđa i mogućnost uvođenja jednokratnog poreza na privatni kapital radi otplate dijela javnog duga u Europi, ne bi li se izbjegla višedesetljetna potreba za primarnim fiskalnim suficitima”, objasnio je Šonje te zaključio da bi se odgovarajući pragovi u Hrvatskoj mogli kretati na razini 200-400 tisuća eura godišnje pa prema više. Pri tome je, ponovimo, ponovio: “...da Piketty govori o najvišim ekstremnim dohocima, a ne o umjereno visokim razinama primanja, koje naši populisti smatraju ‘previsokima’, a zbog čega s graničnih 40 posto oporezujemo dohotke na smiješno niskim razinama.”
Što se tiče progresivnog oporezivanja kapitala, Šonje je zaključio: “Parcijalno progresivno oporezivanje kapitala može donijeti više štete nego koristi zbog bijega kapitala, kao što je dokazao slučaj Francuske. Može se pretvoriti i u suprotnost – efektivno oporezivanje može postati regresivno, jer veći kapital lakše bježi...”
Progresivni porez na bogatstvo
Hoće li se Milanović ipak okuražiti pa posebno oporezivati prijatelja Tedeschija ili Todoriće? I što bi time dobio? U to se Šonje nije upuštao, ali je procjena da bi bogati vjerojatno pobjegli iz Hrvatske, baš kao što je to Gerard Depardieu učinio Hollandeu.
Intrigantno je da je Šonje zaključno ostao vrlo otvoren za ideju za uvođenje progresivnog poreza na nasljedstvo. Procijenio je da bi “dovoljno visok porez na nasljedstvo mogao potaknuti starije ljude na veću potrošnju financiranu smanjenjem glavnice. Najbogatiji bi imali poticaja ranije smanjiti radni angažman i otvoriti prostor mlađima. Drugo, malobrojni nasljednici koji računaju na nasljedstvo kao izvor lagodnijeg života morali bi se aktivnije angažirati na tržištu rada i zatomiti preferenciju luksuza”. Osim što bi porezi na nasljedstvo zatomili naše egalitarne preferencije, moglo bi se razmisliti i o hrvatskoj opsjednutosti ulaganjem u nekretnine.
Ukratko, ako se uvede viši porez na nasljedstvo i nekretnine uz dovoljno visoke porezne pragove, Milanoviću i Lalovcu bi se možda moglo isplatiti čitanje opsežne i intrigantne knjige. Međutim, političke šanse za to su trenutačno vrlo male; reakcija stanovništva i oporbe bila bi strašna. Upitan je i ekonomski trenutak za donošenje takve odluke. I sam Piketty ne vjeruje previše u političku primjenjivost svojih preporuka.
Zaključak: najbolje što bi prvo Milanović i Lalovac mogli učiniti za ovo društvo jest naručiti istraživanje nejednakosti u Hrvatskoj koje će njima ili nekom drugom tko dođe na vlast poslužiti ako alat za donošenje odluke. Zvuči prozaično, sporo i skupo, ali je jeftinije od srljanja grlom u jagode.
Populističke diskusije, penzićima neradnicima i hordama državno propisanih plaćeprimaca drage teme: Kak namaknuti još više od danas suludo previše para novim porezima koje bi spretno dijelila političko državotvorna ekipa. Nikom ne pada na pamet raditi učene ekonomske analize koliko si još godina ovak suludo luksuznog neradničkog života mi Hrvati možemo priuštiti? Pa i vrapcima je jasno da ovaj onemoćali magarac od HR Ekonomije ova kola prepuna neradnika nemože vući.