Analizirajući pravni značaj odluke koju su austro-ugarske vlasti donijele prije gotovo stotinu godina, suci Ustavnog suda proteklog su tjedna zaključili da moraju prihvatiti tužbu Ive Đovića koji traži prava za koja smatra da mu pripadaju na temelju Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za jugoslavenske komunističke vladavine. Ta odluka "bivšim" vlasnicima otvara put da dobiju oteto u komunizmu, dvije trećine poluotoka Prevlake. Prilično bizarno. "Eventualnom utoku nedozvoljava se odgodiva moć u smislu § 31. zakona 26. prosinca 1912.", odnosno žalba ne odgađa izvršenje, preveli bi danas to što je austro-ugarsko Dalmatinsko namjesništvo u Zadru 5. srpnja 1917. pisalo u odluci o izvlaštenju koja je komunističkoj vlasti Jugoslavije 1955. poslužila kao pravni temelj da na Prevlaci stavi rampu, zabrani knjižnim vlasnicima pristup i oduzme im zemljište.
Vlasnike nisu isplatili
I hrvatske vlasti, Ministarstvo pravosuđa pa i Upravni sud prihvatili su tumačenje komunističkih vlasti da nisu oni oduzeli zemljište nego Austro-Ugarska pa da se na njih ne odnosi Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za komunističke vladavine (od 1945. i iznimno od 1942.). Ali, kad su austro-ugarske vojne vlasti zauzele poluotok pa 1917. odlučile vlasnicima uzeti zemljište uz naknadu koju su sami odredili te taj iznos položili na sud, vlasnici nikad nisu uzeli taj novac i eksproprijacija zapravo nije provedena. Što je bilo očito i po kasnijim postupcima vlasti pa i za komunizma, jer su sve do 1954. plaćali vlasnicima zakupninu za zemljišta na kojima su bili vojni objekti, dok su ostala vlasnici obrađivali. Dakle, komunisti su na temelju nevažeće pravne osnove oteli zemljišta.
Ministarstvo pravosuđa RH izdalo je dva različita mišljenja, prvo da se na slučaj Ive Đovića ne može primijeniti Zakon o naknadi za oduzetu imovinu, pa potom da može, a kad se prvostupanjsko tijelo pozvalo na potonje, Ministarstvo ga je poništilo, a što je i Upravni sud potvrdio. Te posljednje dvije odluke Ustavni je sud ukinuo i predmet vratio.
Europski sud za ljudska prava daje za pravo državama da odluče koje će imovinske nepravde ispravljati, ali i štiti "novo vlasničko pravo" pod što Ustavni sud svodi i slučaj Prevlaku.
Pravda je spora, ali dostižna, u našim je okolnostima od pretjerane uporabe već pomalo izlizana izreka, ali nakon iščitavanja 37 stranica odluke Ustavnog suda u slučaju Prevlaka to je prvo što pada na pamet i ne zvuči nimalo banalno, već štoviše, tako gordo. Ne samo zbog toga što su generacije "malih" ljudi tijekom sto godina uporno vodile svoju bitku s nizom država koje su se izmjenjivale na tom teritoriju, nego i što je sada, kad se čini da je to tako teško ostvarivo, otvoren put da se konačno ispravi jedna od nepravdi iz komunističkog sustava. Ako se u pravu nešto može nazvati rudarskim poslom, onda nam i odluka Ustavnog suda svojim obujmom i pravno-povijesnim sadržajem potvrđuje da je to slučaj s predmetom Prevlaka. Još 1929. predmet Prevlaka nazvan je "zamasnim spisom".
Područje turizma
Ustavnu tužbu dobio je Ivo Đović kao jedan od tridesetak vlasnika zemljišta na poluotoku Prevlaka, koje sve zastupa odvjetnik Vladimir Gredelj, ali Ustavni sud napominje da je riječ o pilot-odluci koja se odnosi i na ostale identične slučajeve. S obzirom na odluku Ustavnog suda i činjenično stanje Prevlaka bi umjesto područja od vojnog interesa svih vlasti unazad sto godina mogla postati područje turizma. I međunarodni mirovni akti pa i Prostorni plan Konavala predviđa za to područje hotele, restorane i ostale turističke sadržaje. Kakva pobjeda života više generacija koje nisu posustajale čak i za tvrdog komunizma, kad je jugoslavenska vojska zaposjela Prevlaku, žaleći se sve do ondašnjeg Vrhovnog suda, ali nisu imale šanse.
>>Spor protiv RH: Gredelj traži 2,2 milijarde kuna odštete za Prevlaku