Nakon gradnje LNG-a ruski će plin biti još jeftiniji

Nakon godina odgađanja, zadnjih dana siječnja hrvatska je vlada konačno donijela konkretnu odluku koja nas vodi korak bliže realizaciji projekta izgradnje LNG terminala za ukapljeni plin na otoku Krku. Tako smo se, nakon desetljeća otezanja, konačno pomaknuli s mrtve točke. To je krucijalna odluka koja se ne tiče samo pitanja ekonomskih benefita i energetske neovisnosti naše zemlje, već duboko zadire u pitanja našeg pozicioniranja u novom geopolitičkom miješanju karata u Europi.

Koliko je ta odluka važna svjedoči i reakcija američkog veleposlanika Kohorsta: “Drago mi je što vidim da zemlja koja je naš strateški partner i saveznik zauzima tako pozitivnu vodeću ulogu.” A koliko važna, mogli smo vidjeti na pozitivnom primjeru Litve u kojoj je nakon izgradnje LNG-a došlo do značajnog pada cijene za čak 30%. Litavska premijerka na sve strane ponavlja kako je "Rusija uvijek energiju koristila kao političko sredstvo za pravljenje pritiska."

U trenutku dok ovo pišem u Bruxellesu traje sastanak članica EU o izmjenama zakonskih regulativa o unutarnjem plinskom tržištu, nakon kojega ćemo znati sudbinu energetske strategije EU. U središtu spora je pitanje dovršenja izgradnje tzv. Sjevernog toka 2, plinovoda koji bi preko Baltičkog mora direktno spajao Njemačku s Rusijom. Istočnoeuropske, nordijske i baltičke zemlje rezolutno su protiv izgradnje, jer smatraju kako bi to čitavu Europu učinilo energetskim i političkim taocem Moskve.

U cijeloj ovoj priči novi moment nastaje nakon objave kako Francuska “ne želi jačati ovisnost o Rusiji i time nanijeti štetu članicama EU, poput Poljske i Slovačke“. Baš čudo kako su Poljaci opet protiv, kao da nemaju iskustva na svojoj koži što se dogodi kad im se susjedi Rusija i Njemačka “dogovore”? Pitanje nastaje zašto se sada Francuzi ne žele dogovoriti već idu protiv Nijemaca, onih s kojima bi trebali voditi Uniju? Možda zato što je francuski predsjednik Macron konačno shvatio svoju ulogu, to da je nakon Brexita Francuska jedina europska nuklerana sila i da je ovaj projekt za Europu nije samo ekonomsko već i sigurnosno pitanje, posebno u kontekstu nedavnog otkazivanja nuklearnog sporazuma između SAD-a i Rusije.

A gdje smo tu mi? Pa, trebali bismo biti na strani vlastitih nacionalnih interesa. Naša godišnja potrošnja plina je nešto viša od 3 milijarde kubika, od čega 2 milijarde uvozimo. A kada uzmemo u obzir riječi ruskog veleposlanika kako je “Rusija lani u Hrvatsku 'pustila' dvije milijarde kubnih metara plina”, to znači kako sav uvoz pokriva Rusija, odnosno najveći uvoznik ruskog plina PPD ili umiveno Energia Naturalis, koji je u poslovanju s državnim i javnim tvrtkama preko noći izrastao u velikog igrača.

Kolika je razina njihova samouvjerenja najbolje možemo iščitati kroz ultimativne poruke veleposlanika Azimova “Rusija mora biti hrvatski strateški partner”, te da se “ne zanosimo kako je razvoj bez Rusije moguć”. U istoj rečenici razvoj i Rusija, pa još Hrvatska nešto mora, zvuči kao noćna mora. Noćna mora na kojoj mnogi, ne baš besplatno, vrlo angažirano rade. 

Zato su tragikomične izjave tipa “Rusija nema ništa protiv LNG-a”, s kojima ruski veleposlanik laže sam sebe. Dok govori kako nema ništa protiv LNG-a, jer je njihov plin jeftiniji, u sebi se razmišlja kako će nakon izgradnje LNG-a biti još jeftiniji. Zbog toga se polomio od dokazivanja kako je LNG neisplativ, a isplativ je upravo za toliko koliko će Rusija morati dodatno spusiti cijenu - što će biti značajno veći iznos od potencijalnih gubitaka LNG-a. Postojanje alternative je uvijek benefit za čitavo društvo, naročito kada smo, kao sada, zadnji na cijevi.

Da bismo popravili svoju situaciju moramo se probuditi iz sna, jer kako kaže stara narodna “tko lovi dva zeca, ne uhvati nijednoga”. Sad kad konačno znamo što želimo, to treba jasno komunicirati s partnerima. Prva u tom redu je Mađarska s kojom imamo nekoliko stvari za raščistiti, jer je jasno da nam je rješenje problema od zajedničkog interesa. Prvo treba otpetljati zamršenu situaciju oko Ine, koja nikome ne koristi jer zaustavlja razvoj. A zatim krenuti u realizaciju i ostalih prilika. 

Zamislimo situaciju u kojoj smo riješili problem Ine, oslobodili se opasnosti plaćanja arbitraže, a Mađarska ušla u projekt LNG-a i sada nakon izgradnje interkonektora plin se preko Hrvatske izvozi u srednju Europu. Prepoznali smo i zajednički interes u izgradnji nizinske pruge, koja je luku Rijeka izvukla iz sivila i sada bilježi veliki rast na valu trgovinske razmjene s Azijom. Projekt je to koji premijer treba prodati u Dubrovniku na samitu inicijative 16+1. Jer, kako se kaže, riječi pokreću, a primjeri vuku.