Nema tu nikakvog prostora za raspravu. Slovenci su priznali zlodjelo. Sami su ubili Arbitražni sporazum. On je mrtav. Točka. Nikakva reanimacija tu više ne može pomoći. Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego da rješenje granice na moru u skladu s nacionalnim interesima i međunarodnim pravom potraži na sudu za pravo mora u Hamburgu te istovremeno bez oklijevanja krene i korak dalje te konačno svoj suverenitet zaštiti punom primjenom režima gospodarskog pojasa.
Da bi neka država sudbinu svojeg nacionalnog teritorija povjerila u ruke vanjskim arbitrima, mora imati apsolutno povjerenje da se radi o vrhunskim profesionalcima koji će to obaviti u skladu s međunarodnim pravom, bez traga bilo kakve pristranosti. Ovdje je to postalo apsolutno nemoguće, a pitanje je hoće li više igdje na svijetu biti moguće. Ponavljamo da je slovenski arbitar izigrao povjerenje u dosluhu s predstavnicom slovenske vlade, no to zapravo nije posve točno.
Stanje je mnogo gore. Jernej Sekolec sudac je kojeg je samo predložila slovenska strana, ali on tu nije da bi zastupao slovenske interese, već mu je dužnost posve jednaka kao i “hrvatskog” arbitra, kao i trojice s liste koje je predložio europski povjerenik: da posve nepristrano zastupaju interese pravde prema mjerilima međunarodnog prava. Ništa više ni manje od toga. Prema snimkama, ne samo da je Sekolec djelovao protiv slova sporazuma i uobičajenih regula ovakvih postupaka (nedopustivo), da je zakulisno lobirao isključivo za slovenske interese (što je prijevara), da je u dokumentaciju ubacivao materijale koje mu je naknadno dostavljala predstavnica slovenske vlade (što je kriminal), on je u tolikoj mjeri kontaminirao cijelu arbitražnu komisiju da je potpuno nemoguće bez razumne sumnje utvrditi postoji li više ijedan njezin zdrav dio.
Ne može se tek tako povjerovati ni da o tome ništa nisu znali Karl Erjavec i Miro Cerar! Sekolec odlazi, ali njihovo kukavičje jaje i dalje je unutra. Arbitraža jednostavno ne može ozdraviti Sekolčevom amputacijom, pa bio on nadomješten i tako jakom protezom kao što je Ronny Abraham, predsjednik Međunarodnog suda pravde (ICJ), Francuz koji je, vidi vraga, na taj sud došao na mjesto sunarodnjaka Gilberta Guillaumea, šefa arbitraže o hrvatsko-slovenskoj granici.
Zapravo, upravo Abrahamov ulazak u igru, za što su Slovenci bili uvjereni da je šah-mat Hrvatima, samo podiže dodatnu buru sumnji u ozdravljivost ove arbitraže. U svjetlu onoga što je govorio Sekolec, duboko je sumnjivo to što je Slovenija imenovala baš predsjednika ICJ-a kao zamjenu za “svojeg” suca. S obzirom na to kojom je brzinom izvedena ta operacija presađivanja, s punim opravdanjem možemo sumnjati u to da je to doista slovenska ideja. Prije će biti da je zapravo proradila francuska veza u arbitražnoj komisiji te da je to Guillaumeova akcija za spašavanje Arbitražnog suda. A ako im je Guillaume bio na vezi i to sve organizirao, onda je to još jedan pokazatelj da su suci ICJ-a, uključujući samog predsjednika, također duboko kompromitirani u ovom postupku. Buduću pravdu ne treba uopće više tražiti u Haagu, već u Hamburgu, gdje će u igri biti isključivo međunarodno pomorsko pravo, a vječna sjena nesretnog sporazuma Račan-Drnovšek biti samo nepoželjni politički avanturizam bez presedana u povijesti tog prava.
Tko je prisluškivao, pri tome je za nas potpuno nevažno, samo Slovenci neka se dobro zamisle zašto je ovaj skandal koincidirao s njihovim ugošćivanjem Dmitrija Medvedeva, koji je iz Ljubljane sa slovenskim premijerom pozvao na ukidanje sankcija Rusiji. Misli li itko da su Slovenci to napravili s američkim blagoslovom? Da Amerikanci blagonaklono gledaju na slovensku podršku ruskom projektu plinovoda Južni tok? Kako god bilo, kontraobavještajni torpedo potopio je slovenske ambicije da iziđu na vode kojima nisu dorasli. Mogli su isto tako sami potopiti svoj novi ruski patrolni brod na crti ekvidistance u Piranskom zaljevu!
Jasno je da će sa svakim novim danom Slovenci osjećati sve jaču posrednu podršku onih koji se prije svega brinu za spašavanje okrnjenog ugleda same institucije Arbitražnog suda (pa je, eto, i Aleksandar Vučić namirisao krajnji trenutak za spašavanje ideje o arbitraži na Dunavu), no i oni koji su Hrvatima dali ove tonske zapise vjerojatno su unaprijed znali kakve su moguće posljedice i s njima su računali. Znali su oni što slijedi. Sabor je imao lagan posao. Bilo bi bolje da za to potrebe nema, ali stvarno je ugodno vidjeti opći konsenzus Hrvata o nekoj doista važnoj stvari. Hrvate očito može ujediniti samo neka vanjska prijetnja, no utješno je znati da taj refleks nije nestao nego da se i dalje na njega može računati.
Na isti način odlučno treba rješavati i preostale granične sporove na moru te prihvatiti ishod kakav god bio, dokle god je utemeljen na međunarodnom pravu. Srbija pak mora znati da republičke granice na Dunavu kakve je zatekao Badinter nije moguće više mijenjati te da ovakva Srbija neće i ne može u EU. Sabor treba održati zamah i nastaviti gdje je stao s proglašenjem gospodarskog pojasa, bez obzira na moguće nove slovenske ucjene oko Schengena. Bez žurbe, uz poštivanje procedure, ali i bez nepotrebnih odgađanja, Hrvatska mora u potpunosti zaštititi svoj dio Jadrana, svoj vitalni interes. Naravno, to ne znači da talijanski i slovenski ribari ne bi mogli nastaviti ribariti u hrvatskom moru jer hrvatsko more danas je i europsko more, no Hrvatska je ta koja jedina, poštujući europsko zakonodavstvo, može određivati ribolovne kvote i sva ostala pravila ponašanja u tim vodama.
Da, tako je. Odavno je trebalo proglasiti taj pojas.