Nakon skorašnjih parlamentarnih izbora nitko sigurno i pouzdano neće moći ustvrditi je li i kako je na rezultat tih izbora utjecala nedavna javna poruka Zvone Bobana. Da je nije poslala nekadašnja nacionalna nogometna legenda, najvjerojatnije je nitko ne bi ni zamijetio. No, bez obzira na to koliko bila neočekivana, ta poruka nije zapravo ni nova ni originalna u kratkoj povijesti hrvatske izborne demokracije. Takvih je izričaja i postupaka bilo i ranije. Njihovi rezultati također nisu bili mjereni i mjerljivi, premda su neki od njih nedvojbeno imali nepobitnoga utjecaja na rezultate prijašnjih izbora, pa čak i na sudbinu Hrvatske. Takva je 2000. bila potpora nacionalne političke legende Dražena Budiše tadašnjem SDP-u. Da Budiša ide u savez sa strankom čiji su ga prethodnici politički progonili i zatvorili, bilo je mnogima nepojmljivo, skandalozno, šokantno pa i perverzno. U usporedbi s tim Budišinim, etički iracionalnim postupkom, Bobanova je poruka ipak naoko manje iracionalna.
Razlozi nekadašnjeg simbola tradicionalnoga hrvatskoga domoljublja, Zvone Bobana, za javni politički premet, vjerojatno su većini njegovih poštovatelja malo poznati. No Bobanova svjetonazorska preobrazba ima sličnu tradiciju. Ona je počela devedesetih godina prošloga stoljeća političkim približavanjem nekadašnjega hrvatskoga emigrantskoga pjesnika Borisa Maruna tadašnjem SDP-u. Mnogima je tada bilo čudno da osebujni pjesnik i prevoditelj, kojemu je hrvatstvo bilo neupitnom činjenicom, prilazi SDP-u! Za svoju neočekivanu lojalnost stranci, zbog čijih je rigidnih partijskih drugova morao otići u emigraciju, Maruna je tadašnjemu stranačkome vodstvu predvođenom Ivicom Račanom služio kao neočekivani simbol tobožnje patriotske preobrazbe SDP-a.
Kao nagradu za novootkriveno političko srodstvo s SDP-om Maruna je nagrađen ambasadorskim mjestom u Čileu.
Još je veće i frapantnije iznenađenje bilo približavanje Vice Vukova, možda i najvećega višedesetljetnoga hrvatskog estradnog mita, politički proskribiranoga zbog svoga hrvatstva. Bilo je za ne vjerovati da netko poput Vice Vukova, pretvorenoga u egzemplara hrvatstva, svojim patriotskim značenjem daje legitimitet političkim nasljednicima stranke koja ga je nekada javno ignorirala i stjerala u estradni ostracizam! Za neočekivano probuđenu blagonaklonost prema SDP-u Vice Vukov najprije je dobio novinsku kolumnu u Vjesniku, tadašnjemu državnom glasilu. Nakon ispisivanja dosadnih kolumni u Vjesniku, Vukov je na izbornoj listi SDP-a postao i saborski zastupnik.
Ipak, najveće i najčudnije iznenađenje bilo je stvaranje koalicije SDP-a i HSLS-a. Mislećem dijelu puka, s malo duljim pamćenjem, zapravo je bilo neshvatljivo i traumatično da nekadašnji politički robijaš grozomorne Stare Gradiške može stvarati neki savez i dogovor s bivšim ideologom Komunističke partije! Kao da ga upravo ta Partija nije svojedobno pokušala učiniti političkim monstrumom koji ne zaslužuje ništa drugo osim zatvorskih rešetaka. Usprkos toj svojoj osobno traumatičnoj prošlosti, Budiša je iz nekih svojih zapretenih razloga ušao u taj politički vražji savez. No, umjesto obećane podrške za mjesto predsjednika Hrvatske, Budiša je ostao uskraćen. Budiša je tada bio zapravo politički izigran pa je umjesto njega, praktički niotkuda, dobivši stvarnu podršku SDP-a, predsjednik postao tadašnji izborni marginalac, politički lakrdijaš Stipe Mesić.
Povijest približavanja poznatih nacionalnih veličina, nekada stvarno anacionalnome, a danas hinjeno „turbo-nacionalnome“ SDP-u, uvijek je imala i svoje privatne razloge. Javna poruka Zvone Bobana i sama očito spada u taj, još prije četvrt stoljeća započeti, politički leksikon. Bobanovo neočekivano petljanje u politiku možda je samo mogući nastavak nekadašnjih sličnih pokušaja, možda i naivnih ideala, koji su se pokazali kao varka. Ovo nisu samo obični izbori, ovo su možda i politički sudbinski izbori. Medijski su majstori očito Zoranu Milanoviću sugerirali da promijeni retoriku. Očito mu je savjetovano da promijeni staru boljševičku i neokomunističku retoriku u nacionalnu. Sugerirano mu je valjda da mu stranačko vodstvo uzme nacionalne barjake, odjene hrvatske dresove i da kliču Hrvatskoj kao što su nekada klicali Jugoslaviji. Većina je Hrvata uvjerena da je posrijedi obična varka. Zvone Boban, sudeći po njegovoj javnoj poruci, očito nije među njima.
>> Z. Boban: Desnica mi je bliža, ali glasat ću za Milanovića
ovo mi se vise gadi nego 100 komunista..mrzim izdajice i suncokrete