Prva hrvatska osvajačica Mount Everesta, Riječanka Darija Bostjančić, sa svojom je pustolovnom momčadi “Ad Natura - Karibu” u Patagoniji osvojila izvrsno četvrto mjesto na pustolovnoj utrci među 14 ekipa iz cijeloga svijeta. Pustolovna utrka Wenger Patagonian Adventure Race posljednja je „divlja“ utrka na svijetu i održana je deveti put. Naša Darija s dečkom Elvirom Sulićem te Dariom Roccom i Stivenom Vunićem probijala se 500 kilometara divljinom Patagonije trčeći, veslajući u kajaku i vozeći brdski bicikl, a usput je to bilo i orijentacijsko natjecanje.
- Dužina planirane staze bila je 600 km, ali zbog lošeg vremena i velike količine kiše koja je pala tih dana i otežala prelaske preko rijeka, organizator je skratio stazu za 100 km - tumači Darija.
Logistika je našima bilo vrlo složena zbog predjela na kojima se utrka odvijala.
- Na treking dionici ne postoje putevi i napredovanje je vrlo teško i sporo, a bilo kakvo spašavanje moguće je samo iz zraka. I upravo iz sigurnosnih razloga ove godine je organizator skratio stazu i izbacio jednu dionicu trekinga jer zbog lošeg vremena, u slučaju nezgode, bilo je upitno da li će moći doći do unesrećenog - govori pustolovka.
Organizator ovakve utrke mora vrlo brzo reagirati na mnoge situacije koje ne može planirati unaprijed.
- Ove je godine direktor utrke, naš Stjepan Pavičić, složio najtežu stazu do sada. I sam je rekao prije utrke da će ove godine manje ekipa nego ranije završiti utrku, možda tek pet - prenijela nam je Darija.
Ona i dečki pripremali su se gotovo godinu dana, a to uključuje i nabavu opreme i hrane, ali i traženje sponzora.
- Vjerujem da dobar rezultat zahvaljujemo upravo pripremama. Mnogo stvari smo pokušali pripremiti doma, pa čak i taktiku kretanja, odmora i prehrane na utrci, a to je ključno na ovako dugim utrkama. Na stazi smo se odlično snašli. Elvir je bio glavni navigator i bez greške smo pronalazili kontrolne točke. Na svakoj kontroli bili bismo bolji za najmanje jednu poziciju, tako da taktiku kretanja i odmora nismo mijenjali do samoga kraja. Dan smo koristili za kretanje, a noću, kad bi nam brzina pala na jedan kilometar na sat, dignuli bismo šator i odmorili se - priča alpinistica i trekerica.
Najteže im je bilo prelaziti ledenjačke rijeke, pogotovo kada je trebalo i zaplivati.
- Kad smo već promrzli morali zagaziti u ledenu vodu, bilo je strašno, ali nevjerojatno je što organizam može sve izdržati - zaključila je Darija.
Dan smo koristili za kretanje, a noću, kad bi nam brzina pala na jedan kilometar na sat, dignuli bismo šator i odmorili se. baš originalna taktika - danju se krećeš, a noću spavaš... tko bi se tome dosjetio???