Splitski KBC najavio je kako će od kraja ove godine obavljati operativne zahvate transplantacije bubrega, nakon što su Ministarstvu zdravstva poslali zahtjev za odobrenjem postupka i to je velika, ogromna vijest. I za građane Splita i okolice, ali i za kolege splitskih kirurga u dugim transplantacijskim centrima. Primjerice, u Kliničkoj bolnici Merkur, koja je sa stotinjak presađivanja godišnje u prosjeku najveći transplantacijski centar u Hrvatskoj po ukupnom broju transplantacija, najveći centar za transplantaciju jetre u okviru Eurotransplanta i među najvećim centrima u Europe.
Istodobno s vijesti koja je stigla iz Splita, Romana Kovačević Barišić za Večernji list u temi današnjeg broja, piše kako kako se na termin ultrazvuka u Hrvatskoj čeka i do 2026. godine. A to je vijest nakon koje danas praktički nema smisla objaviti nijednu drugu, to je najtočnija dijagnoza ovog društva, tu kreće i završava svaka analiza, navodeći na pitanje jesmo li osvijestili što društvo jest i možemo li opstati. Svaki nacionalni plan i program oporavka, demografske obnove, goruće ekonomske i geopolitičke teme u Hrvatskoj padaju na činjenici da ona svoje građane ne može pregledati ultrazvukom u iduće dvije godine. Liste čekanja svedene prošle godine na stravičnih 270 dana prosječno dodatno su podivljale, pa se sve više upošljavaju privatne klinike – a riječ je čak o sto tisuća pregleda koje su na njih prebacili. Sustav je pokazao trulost i neodrživost u svom najvećem 'sjaju'.
U tom sustavu ima fantastičnih radnika i velikih ljudi, od ekipe iz Splita koja se upornošću izborila za odobrenje transplantacija do Stipice Jadrijevića iz Merkura koji je nedavno vodio pothvat u kojem je 55-godišnjem pacijentu odjednom transplantirano pet organa: želudac, tanko i debelo crijevo, jetra i gušterača. U timu su još bili Dinko Mikulić, Jadranka Pavičić Šarić i Tajana Filipec Kanižaj, a vodio ih je sinjski kirurg najvišeg svjetskog ranga, nekad hrvatski branitelj, koji s godišnjeg dolazi hitno operirati karcinome nepoznatim ljudima. Koji krvavih ruku leti između sale i ordinacije, konzultacija na kojima ljudima najčešće skicira koliko će još živjeti i kako da to vrijeme bude što kvalitetnije. Jadrijević je sa svojim timom radio u praktički nehumanim uvjetima i oni su samo zahvaljujući vlastitoj upornosti i prekovremenim satima stvorili jedan od najvažnijih transplantacijskih centara u Europi. Ljudi iz ovog sustava doveli su Hrvatsku u europski vrh.
Slika koja govori kako nestaje Hrvatska
No isti taj sustav proizvodi scenarije u kojem sa sobom na kemoterapiju u bolnicu nosite jastuk kojega tamo nema, gdje nedostaje svega, a teškim bolesnicima sestre ispod stola daju Tramadole protiv bola, jer nema ni njih koliko bi trebalo. U tom sustavu i društvu, kada jedna naša sportska veličina donira onkološkom odjelu i umirućim ljudima desetke televizija, onda barem polovica tih televizija nestane. Ambulante zbog štrajka djelatnika koji ne primaju plaće ne primaju tjednima pacijente koji se po društvenim mrežama raspituju tko će im dati injekciju.
Smatra se da jedno društvo određuje njegova briga i odnos prema starijoj populaciji i najranjivijim skupinama, a upravo njih Hrvatska je ostavila na cjedilu – suprotno popularnoj mantri – onda kad je bilo najteže, u danima sveopćeg kaosa pandemije, kada su ljudi umirali ili preživljavali sami, ograđeni staklima i plahtama od obitelji, ostavljeni i zatvoreni po domovima. Na cjedilu su ostali i oni koji su se u krvavom sukobu za bolje društvo i samostalnu državu borili, a već do 2014. godine njih gotovo 2800 počinilo je samoubojstvo. Ministar obrane Ivan Anušić nedavno je u emisiji Pleter govorio kako je ta brojka porasla na četiri tisuće samoubojstava branitelja otkako je Hrvatske do danas. O toj stravičnoj statistici ne samo da se ne govori, ona kao da se i često prešućuje, a sa sobom bi neminovno postavila pitanje loše organizacije i provedbe preventivnih sistematskih pregleda branitelja i dugog popisa nepregledanih i odgovornosti za preveliku smrtnost u ispodprosječnoj dobi.
to je ne tema