Nakon Praljka, lov na generale tek počinje

N akon presude u Haagu i dramatičnog TV-prijenosa samoubojstva Slobodana Praljka stalno imam osjećaj kao da sam se s cijelom nacijom našao na svemirskom brodu USS Croatia koji je upao u nenadano razjapljenu crvotočinu te se u djeliću sekunde zatekao u utrobi nekog paralelnog svemira.

Ali ne u nekom nepoznatom kvadrantu, već u nekom sasvim prepoznatljivom prostor-vremenu, onom otprije desetak godina, u trenutku kad je kretao lov na hrvatske generale, kad su se po ulicama gradova okupljali skupljači kestena, kad se Hrvatska nalazila na povijesnoj razdjelnici prisiljena birati hoće li nakon pješaka početi žrtvovati i generale u zamjenu za dizanje rampe na obećanom putu prema boljoj budućnosti. Danas je valjda svima posve proziran plan haških tužitelja: da ga smrt nije spasila povijesnog poniženja, tužitelji bi napravili sve kako bi hrvatskog predsjednika Tuđmana kao optuženika stavili klupu do klupu, rame do ramena sa srpskim predsjednikom Miloševićem, dok bi haški Pilati spremno amenovali takvu sramotnu podjelu krivnje za rat u BiH. I sad bi neki htjeli da poštujemo takvu – političku presudu?!? Ne možemo je poštivati ništa više nego presudu suca u Gospiću prema kojem je prst u anusu izjednačen s rukovanjem.

Kao mali mravi pod petama moćnika, najviše što bismo mogli iskazati jest – strahopoštovanje. Praljak je znao što ga čeka. Da neće biti mehanizma koji bi izbrisao činjenicu da je u Haagu na čelo dobio sramni žig ratnog zločinca. Znao je da će hrvatsko društvo nakon toga vrlo brzo nastaviti dalje, kao da se ništa dogodilo nije, kao što je napravilo i kad su generali izručeni u Haag, svjestan da se vrh RH nakon početnog šoka neće dugo osvrtati u retrovizor, da će se vrlo brzo uskladiti s birokratskim očekivanjima i standardima međunarodne zajednice, koja ne želi sebi komplicirati život ulaskom u bilo kakve nijanse kad je riječ o osuđenim ratnim zločincima. Goebbels, Mladić, Praljak, njima je to sve isto. Ratovati protiv takvih predodžbi unaprijed je izgubljena bitka. Sažvakat će te i ispljunuti ako se suprotstaviš. Neki sad tvrde da su generali komemoracijom izigrali zadnju Praljkovu volju, jer da on nije htio da se od njegovog pogreba pravi spektakl. No, to je stvarno teška besmislica. To su bili dužni njemu koliko i samima sebi. Jer, koliko puta treba ponoviti, govorimo o čovjeku koji je pred očima svijeta, u živom TV-prijenosu, usred haške sudnice, popio otrov izgovorivši riječi koje je također nemoguće izbrisati: S prijezirom odbacujem vašu presudu! Praljak je upotrijebio jedino oružje koje mu je bilo preostalo.

Nije se tiho sklupčao u kutu svoje ćelije, već je odlučio umrijeti pred očima svijeta. Koliko god oni bili karakterno dijametralno suprotstavljeni, u suštini nema velike razlike između tragične geste osuđenog ratnika i budističkog svećenika koji se na glavnom gradskom trgu polije benzinom i zapali. To nedvojbeno jest neka poruka, a kako će biti pročitana, ovisi o oku i uhu promatrača. Može li biti teatralnije od toga? Da je živio koje stoljeće prije, bio bi inspiracija za Shakespearea i Verdija. Ha, što bi bio Othello nakon Praljka? No, vremena su druga, danas o njemu ne možete ni na Facebooku, a da vas ne blokiraju. A oni koji su jučer tvrdili da je Hrvatska agresor u BiH danas se javno zgražaju jer je državni vrh sebi dopustio trenutak ljudskosti i iskazao sućut nad Praljkovom sudbinom.

Država se vodi razumom, a ne srcem, kako je to slikovito opisala predsjednica RH. No, ona je održala racionalan, ali na trenutke i vrlo emotivan govor pred vijećem sigurnosti UN-a, u kojem je precizno ocrtala Janusovsku stvarnost s kojom se Hrvati danas suočavaju. Presuda šestorki ne može se ublažiti, za to je odavna prekasno, ali RH se mora nastaviti boriti protiv kolektivne političke presude kojom ona jest nepravedno obilježena. Što se tiče hrvatskih generala, nedvojbeno je da su i oni čuli poruku.

A to kako je ona u njihovim ušima zazvučala ledi krv u žilama. Prema riječima više njih, ona glasi: Ne predajte se, jer ćete doživjeti moju sudbinu! Umirovljeni general HVO-a Željko Šiljeg kaže da zna da se protiv njega i mnogih drugih u BiH priprema optužnica, ali da se nakon ovoga on više – nema namjeru predati. Nema dvojbe da lov na hrvatske generale u BiH nakon ove presude zapravo tek počinje te da razvoj događaja u nekim slučajevima također prijeti dramatičnim i tragičnim završnicama. Priča je daleko od kraja! Htjele-ne-htjele, vlasti RH neće moći tek tako okrenuti leđa i nastaviti dalje, te će prije ili kasnije biti prisiljene zauzeti čvrst stav prema nedvojbenom političkom sadržaju optužnica koje stižu iz BiH.