Nakon Putina Putin? Favorit za novog 'cara' dio je vlade još od Gorbačova

Prvi put nakon sedam godina, ruski ministar obrane Sergej Šojgu (64) dao je intervju nekom tamošnjem mainstream mediju. Razgovor s čovjekom za ratove Vladimira Putina izašao je u Moskovskom Komsomolecu 22. rujna. Prirodno, privukao je pozornost zapadnih analitičara jer umnogome ruski predsjednik upravo Sergeju Šojguu može zahvaliti za “tour de force” koji je ruska vojska pokazala u Siriji posljednjih godina, a također i zato što se ministra obrane smatra čovjekom koji bi vrlo lako, barem službeno, mogao zamijeniti Vladimira Putina na čelu Rusije 2024. godine kad se po ustavu trenutačni lider zemlje neće moći kandidirati za predsjednika.

Prijelomnica – rat s ISIL-om

Tako nešto ne bi začudilo nikoga, jer Šojgu je aktivan poput Putina s kojim često planinari ili lovi, ili ga izvještava o zbivanjima u području aktivnosti ruskih snaga, ili nadgleda vojne vježbe, ili daje kakvu izjavu. A ta je uvijek odmjerena i proračunata, već onakva kakva treba biti, odnosno kako je Putinova elita naučila da mora biti kako vrijeme Putinove vladavine odmiče odnosno neizbježno se približava svojem kraju.

I činjenica da ruskim medijima već sedam godina nije dao intervju dovoljno govori o oprezu koji vlada u Putinovoj eliti, ali i o Šojguovim ambicijama. Ne treba se zalijetati, stvarati neprijatelje, najbolja je taktika za održanje. A Šojgu neprijatelja i nema, ali ima moćnog prijatelja, a to je dakako Vladimir Putin s kojim se druži i provodi vrijeme u slobodnim aktivnostima, među koje treba ubrojiti i igranje hokeja, a kao dar je svojedobno ruskom predsjedniku dao i crnog labradora. Efikasan je Šojgu u tom samoodržanju jer je u vlasti već gotovo 30 godina, još iz doba Mihaila Gorbačova, posljednjeg lidera Sovjetskog Saveza. Kvaliteta je to zbog koje mu se daje čak i prednost pred Dimitrijem Medvedevim za formalnog Putinova nasljednika. Arhetipski čovjek iz sjene, svoju je karijeru počeo prije nego Putin. Nadzirao je rad 11.000 zatvorenika pri gradnji tvornice aluminija u Sajanogorsku, imao je tada tek 28 godina. Vođenje ministarstva za hitne situacije čak 22 godine (od 1991.) bila je sjajna priprema za dolazak na čelo ministarstva obrane 2012. godine.

Znamo kako Rusija nije bila imuna ni na terorističke napade ni na havarije poput propasti kakve nuklearne vojne podmornice. Najveći je doseg Sergeja Šojgua ipak reorganizacija i modernizacija ruske vojske do razine da se sa zapanjujućom lakoćom obračunala s ISIL-om i pobunjenicima u Siriji.

– Borili smo se s najvećom terorističkom organizacijom na svijetu koja je brojila tisuće boraca, zapravo je to bio sustav. Podsjetit ću vas da su ISIL podupirale i neke zemlje zainteresirane za održanje nestabilnosti u regiji. Teroristi su bili naoružani stotinama tenkova, višecijevnim lanserima raketa, oklopnim vozilima i stotinama tisuća tona streljiva koje je zaplijenjeno od vojski Iraka i Sirije, a imali su i stotine bombaša samoubojica. Prisutna je bila najnaprednija tehnologija, uključujući komunikacije i nadzor – opisuje vojnu silu za čiji je poraz ruska vojska bila ključ. Šojgu je ministar obrane od 2012. kada je naslijedio vojsku koja je već prošla neizbježne pokušaje modernizacije. Podsjetio je na početak stoljeća kada je ruska vojska trpjela udarce i čečenskih i dagestanskih separatista, napade gruzijskih snaga u Južnoj Osetiji.

– Morale su se donijeti sustavne odluke nakon tih događaja u cilju jačanja vojske. Prvo je to bila uspostava i financiranje novog programa naoružavanja. Postao je to najvažniji prioritet predsjednika Vladimira Putina, od 2013. godine naovamo godišnje bi dva puta, ujesen i u proljeće predsjednik oslobađao termin kako bi saslušao vojne zapovjednike i čelnike vojno-industrijskog kompleksa – kaže Šojgu u intervjuu, otkrivajući usput što je zapravo ključ preobražaja ruske vojske u ovako efikasnu vojnu silu koja danas izgleda moćnije od Crvene armije. Jednostavno je krenuo od temelja, od običnog vojnika. U središtu njegove naobrazbe samo je ono čemu on zapravo i služi i zbog čega postoji, a to je ratovanje.

Šojgu je prvo poboljšao svakodnevni život vojnika, popravljajući uvjete u kojima žive, osigurao više opreme. Sada ruski vojnik ima više vremena za svoje osnovne dužnosti, a njih obavlja uvijek čist i uredan. Nabavljeno je 25.000 tuševa, 16.000 strojeva za pranje rublja i 21.000 usisivača u samo godinu dana. Uočio je kako je najveći problem pri odsluženju vojnog roka to što se za to vrijeme ruski vojnik premalo bavi – vojskom. Dokinuo je čišćenje snijega, skupljanje lišća, dežurstva u kuhinjama, čišćenja kupaonica. Umjesto toga ruski vojnici vježbaju. Svi su poligoni danas popunjeni 80 posto vremena.

– Bila je glupa odredba da ruski vojnik za vrijeme obuke može iskoristiti nekoliko puta manje streljiva nego zapadni vojnik. Kakav je smisao takve naobrazbe? Mi smo tu količinu uvećali pet puta. Rezultat ste vidjeli – rekao je Šojgu dodavši u odgovoru na isto pitanje kako je količina najmodernijeg naoružanja u arsenalu ruske vojske od 2012. godine porasla četiri puta i sada je tako opremljeno 70 posto sastava.

Rat u Siriji ruska je vojska iskoristila za pripremu “uživo”, pogotovo kad je riječ o naoružanju. Usavršeno je 300 tipova oružja, dok je 12 tipova jednostavno maknuto iz sastava jer nisu zadovoljili. I tu je, dakle, Šojgu dokazao one kvalitete koje su ga istaknule kao perspektivan kadar koji bi vjerojatno uspijevao i u nekom drugom sustavu osim Putinova. A to je da mu rad nije mrzak te da je iznimno praktičan čovjek. Međutim, on je neprijeporno čovjek sustava. Naime, u intervjuu nije se htio osvrnuti na ulogu svojeg prethodnika Anatolija Serdjukova, za kojega je analitičar Ilja Kramnig napisao da je upravo za njegova mandata počela reorganizacija ruske vojske, ne umanjujući pri tome Šojguove zasluge. Izvestija, novine u kojima je napisao komentar o tome, nisu s njime produžile suradnju.

Iz intervjua i naknadnih događaja može se iščitati nešto što zapravo nije novo. Sergeja Šojuga doista se gleda kao mogućeg novog nasljednika premijera Dimitrija Medvedeva, a time, logično, i kao prvog u redu za prijestolje – kao nasljednika Vladimira Putina. Iako Segej Šojgu i nije Rus, odnosno majka mu je Ruskinja, a otac Tuvanac iz Republike Tuve u Sibiru. Iako često to voli spomenuti, vjerojatno se neće dogoditi da se Šojgu vrati u svoju rodnu republiku i odjednom počne živjeti mirnim životom. Jer, ako znamo da se već više puta Dimitrija Medvedeva otpisivalo, a on je i dalje ovdje, onda se može zaključiti da je još uvijek u najužem krugu kandidata. Zapravo, pri samom vrhu.

Bogati komunist na listi

Putin očito mnogo vjeruje i Sergeju Lavrovu, ministru vanjskih poslova koji je na tom mjestu cijelih 15 godina. No Lavrov ima ozbiljnu manu, a to je njegova dob jer mu je već 69 godina, tako da će vjerojatno političku karijeru završiti baveći se vanjskim poslovima, u čemu je, uzgred, jako dobar. Od ljudi bliskih Putinu moglo bi se dogoditi da odjednom kao prikriveni favorit iskrsne gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanin. Ne jednom u medijima je nazvan jednostavno “trećim čovjekom” nakon Putina i Medvedeva. Zanimljivo, i on porijeklo vuče iz Sibira, zapadnog njegova dijela.

Bio je šef Medvedevljeve kampanje za premijera, a onda i šef Putinova ureda. Uvijek ga treba imati na umu, no ne treba isključiti ni mogućnost – nemogućeg. A to su izbori oslobođeni bilo kakvog utjecaja Putinova sustava. Tada je moguće da se pojavi netko poput Pavela Grudinjina koji je kontradikcija sam po sebi. Podržavaju ga komunisti koji su mu dali mjesto u Dumi, a on sam bogati je poduzetnik. No ne treba otpisati nikoga, pogotovo ne Grudinina koji je već bio predsjednički kandidat. Ako je već tako, možemo se dotaknuti i zaista nemogućeg – uspjeha Alekseja Navaljnija kojega voli Zapad, a čini se i znatan dio Rusa. No za takav događaj bila bi potrebna sasvim drukčija Rusija od ove kakvu poznajemo danas.