Nakon referenduma: Oni ne znaju da je to rasizam, a ne strah od islama

Demokracija je riskantna stvar, jer narod, znate, može i poludjeti – tako je švicarski referendum komentirao Dieter Wiefelspütz, ekspert za unutarnju politiku njemačkog SPD-a.
Nakon referendumske zabrane gradnje minareta, europska je krajnja desnica slavila. Roberto Calderoli, Berlusconijev ministar iz talijanske Lege Nord, zaključio je da je zabrana gradnje minareta “signal i za Talijane”, francuska Nacionalna fronta priopćila je da “tzv. elite konačno trebaju prestati ignorirati strahove Europljana”, a predsjednik nizozemske Partije slobode Geert Wilders trijumfirao je jer su se “ljudi u Europi konačno oduprli islamizaciji”.

160 njemačkih minareta
Njima nasuprot našle su se praktično sve europske stranke lijevog i desnog centra, posebno u Njemačkoj, pa čak i u Švicarskoj, a najzanimljivije je to što je zabranu minareta osudio sam biskup Kurt Koch, predsjedatelj Švicarske biskupske konferencije.
– Vjerujem da je bila riječ o glasovanju bez previše razumijevanja stvari, da je to bilo emocionalno glasovanje koje je na vidjelo iznijelo mnoge strahove... Islam je nešto potpuno drukčije od terorističkih skretanja koja postoje – izjavio je biskup.
Time je pogodio u srž jer se desno krilo Švicarske narodne partije u kampanji koristilo plakatima s crnim minaretima, koji poput raketa stoje na švicarskoj zastavi uz crnu, prijeteću figuru umotanu od glave do pete. Govorilo se o šerijatskom pravu i prijetnji islamskog fundamentalizma u jednoj Švicarskoj u kojoj među 400.000 muslimana prevladavaju useljenici s Balkana, po definiciji vrlo bliski Europi, i u kojoj muslimanke ne nose burke.

U Švicarskoj su dosad sagrađena samo četiri minareta, dok ih u Njemačkoj ima čak 160, čija je gradnja, kako je naveo CDO-ov analitičar za unutarnju politiku Wolfgang Bosbach, protekla većinom bez protivljenja kršćanskih susjeda. Činjenica je, ipak, da krajnja desnica u Europi jača, posebno nakon Al-Qa’idinih napada, s nastupom ekonomske krize i raslojavanjem društva, te da se takav politički kurs hrani islamofobijom, nakon što je odustao od antisemitizma. Jednom dijelu tih stranaka, poput Britanske nacionalističke partije, nakon uzleta u popularnosti analitičari predviđaju skori pad, jer nemaju razrađenu ni vanjsku ni unutarnju politiku. S druge strane, iskustvo Slobodarske stranke Austrije pokazuje da ostale s rastom i većom participacijom u vlasti s vremenom ublažuju retoriku.

Francuz je uvijek Francuz 
U EU živi 16 milijuna muslimana ili oko tri posto stanovništva. Muslimanska manjina najbrojnija je u Francuskoj, Njemačkoj, V. Britaniji i Španjolskoj, no istraživanje Agencije EU za ljudska prava iz svibnja pokazuje da se muslimani, iznenađujuće, najviše diskriminiranima osjećaju na Malti, čak 64 posto, i u Italiji, 55 posto. U Francuskoj koja ima najdulju tradiciju imigracije, koja nacionalnu pripadnost doživljava kao politički, a ne etnički koncept i koja muslimane nastoji integrirati kroz sekularizam, situacija je bitno drukčija. Istraživanje s Oxforda iz veljače pokazuje da 80 posto francuskih muslimana podržava sekularnost te da kršćane uglavnom smatraju tolerantnima i poštenima, a slično je i obratno. V. Britanija naprotiv nema čvrst nacionalni koncept, a integraciju provodi političkim dijalogom s predstavnicima manjina. Kršćanski Britanci muslimane smatraju poštenima, ali prevelike ljubavi prema njima nema, iako je stanje bitno bolje nego u ostalim zemljama EU, a Britanci muslimani o sugrađanima uglavnom nemaju dobro mišljenje. Što se Njemačke tiče, izvještaj Federacije američkih znanstvenika za Kongres iz 2005. navodi da su muslimani u Njemačkoj vrlo slabo integrirani, za što muslimani optužuju “njemački prikriveni rasizam” dok pretežno sekularni Nijemci smatraju da su “muslimani neskloni prihvatiti njemačke norme”.

U izvještaju se, međutim, primjećuje da njemačka politika vodi računa o muslimanskoj manjini, o čemu svjedoči i 160 minareta, te da je njome čak i uvjetovana u odnosu prema ratu u Iraku, sklonosti prema Palestincima, pa čak i sklonosti ljevice prema Turskoj kao članici EU. Odnos muslimanske vjerske zajednice s kršćanskom i židovskom ocijenjen je harmoničnim, a kao osnovni problem s nekim fundamentalističkim pojavama navedeni su “uvozni” klerici, ponajprije iz S. Arabije, koji nemaju obiteljskih veza u Njemačkoj, pa ni osjećaja za njemačko društvo. Istaknuti fundamentalizam muslimana nigdje u EU ne navodi nijedno istraživanje, no diskriminiranima se u 2008. osjećalo 31 posto muslimana. Oni su uglavnom svjedočili da posebna odjeća nije imala utjecaj na diskriminaciju te su čak smatrali da nisu diskriminirani zbog vjere, nego zbog etničkog podrijetla.

Tome u prilog idu i rezultati iz Malte i Italije, gdje je riječ uglavnom o muslimanima iz Sj. Afrike, dakle druge rase. Ispada, dakle, da je nesnošljivost prema muslimanima u EU u prvom redu posljedica rasizma i ksenofobije, a manje odnosa prema islamu, koji ekstremna desnica demonizira nakon terorističkih napada u New Yorku, Londonu i Madridu. Stoga je i švicarski biskup Kurt Koch vjerojatno u pravu kada tvrdi da sav problem, koji nesumnjivo postoji, počiva na strahovima kao posljedici nerazumijevanja stvari.