Nakon što su kao prvi zapadnjački bend održali koncert u Pyongyangu, u Sjevernoj Koreji, zatvorenoj komunističkoj državi poznatoj po vojničkim koračnicama, masovnom prakticiranju tjelovježbe, himnama Velikom vođi i odlučnom protivljenju zapadnoj pop-kulturi, kako Večernji list doznaje ekskluzivno, slovenski avangardni bend Laibach želi održati koncert u glavnom iranskom gradu Teheranu i na taj način provocirati SAD i Zapad kao što su to činili i svojim nastupom u Sjevernoj Koreji.
Iz samog Laibacha nam nisu htjeli ništa konkretnije reći o njihovu odlasku u Iran, jer kako kažu, kad sve srede, moći će govoriti o detaljima turneje. Međutim, kako doznajemo iz krugova bliskih bendu, Laibach planira posjetiti Iran u veljači iduće godine.
Sudjelovao bi na festivalu Fajr International Music Festival koji se održava u Teheranu, a održao bi i još nekoliko koncerata. U Sjevernoj Koreji Laibach ipak nije imao slobodne ruke što se tiče nastupa.
Sjevernokorejski cenzori tražili su da se sa set liste izbace pjesme Koran, Eat Liver, The Final Countdown i Mount Paektu te su zatražene i neke promjene u koreografiji, a bio je zabranjen i nastup sjevernokorejskom djevojačkom zboru jer su organizatori smatrali neprihvatljivim da glazbenici stoje na pozornici uz njih.
Riječju, Korejci su pratili svaki korak Laibacha tijekom priprema za koncert. Za razliku od torture i cenzure u Pyongyangu, u Iranu će Laibach zasigurno imati potpuno slobodne ruke u organizaciji i nastupu te će to svakako biti jedan od najvećih spektakala takve vrste glazbe u Iranu od iranske revolucije 1979.
Iako na zapadu Iran slovi kao zemlja u kojoj je gotovo sve zabranjeno, Iran nije Saudijska Arabija. U Iranu je vrlo otvoreno i liberalno društvo u što sam se i sam uvjerio prilikom posjeta toj zemlji. Svugdje se sluša zapadnjačka muzika, od rock and rolla do jaza, od country glazbe do klasike, u restoranima, kafićima, hotelima, automobilima, pa čak i u parkovima.
Impozantan je prizor: s jedne strane iz džamije se čuje poziv na molitvu, a s druge strane u parku trešti rock glazba. O mogućem posjetu slovenskog benda Laibach Iranu razgovarao sam s mnogim kolegama iranskim novinarima koji su uvjereni da će, ako dođe do realizacije tih koncerata, biti nezapamćen spektakl koji će možda Laibach prvi put doživjeti u jednoj islamskoj zemlji.
Iran, dolaskom predsjednika dr. Hassana Rohanija na vlast, jednog od najzaslužnijeg za ukidanje međunarodnih sankcija Iranu, sve se više otvara prema zapadu. Bit će zanimljivo čuti doživljaje i reakcije članova slovenskog benda nakon posjeta Iranu kao i obrazloženje zašto su za svoje koncerte odabrali baš tu zemlju protiv koje je cijeli svijet i gdje neće imati nikakve financijske dobiti.
Evidentno je da su iranski islamski vjerski vođe omekšali stav prema glazbi, pa se tolerira narodno pjevanje, čak i jazz, rock. Stoga danas nije neobično u parkovima vidjeti mlade ljude kako sviraju gitaru i pjevaju te slušaju Tinu Turner, Roxettte, Shakiru, Beatlese, Depeche Mode, Michaela Jacksona, Queen, Davida Bowieja...
Društvene su promjene vidljive na ulicama i pojavljuju se u svakom razgovoru. Dečki i djevojke Islamske Republike gledaju zapadnjačku televiziju i kanale na kojima se emitira zapadnjačka glazba. Isto tako, slobodno vrijeme provode na društvenim mrežama.
Prema brojkama Ministarstva komunikacija, više od 30 milijuna Iranaca ima pametne telefone. Društvo se sve više urbanizira, stoga je urbane populacije sad više od 75 posto, u odnosu na 48,7 posto 1979. godine.
Iako u školama, na sveučilištima i u vladinim institucijama žene još pokrivaju kosu uobičajenim crnim hidžabom, na drugim mjestima mnoge djevojke jedva da poštuju taj običaj i nose hidžabe svih boja i uzoraka.
Neke se i ne trude zavezati ga oko vrata. Jakne koje bi im trebale skrivati tijelo sad su uže i rubovi sve kraći. Galerija Mohsen je kultno okupljalište mladih. Trendovsko teheransko okupljalište ima dvije izložbene dvorane, kafić i terasu gdje se djevojke i momci mogu opustiti, poljubiti kad se sretnu, držati za ruke i pušiti nargilu.
Ista takva pravila vrijede i za najelitniji i najskuplji kvart u Teheranu Darbant, koji radi 24 sata dnevno. Koliko Iranci imaju poštovanja prema strancima dokazuje i činjenica kako kod dolaska u restorane u Darbantu konobar odmah upita iz koje ste zemlje te ispred vas na stol uz iransku stavi i zastavu države iz koje dolazite.
Moralna i vjerska policija, sa zadatkom da Irance drži u okviru strogih islamskih pravila, što u biti znači da bi ih trebala sprečavati da se zabavljaju, još je aktivna, ali ne gnjavi mnogo i gotovo pasivno stoji i gleda kako se mladi momak i djevojka grle i ljube u parkovima.
Poznato je kako su nakon povratka iz Sjeverne Koreje laibachovci bili puni doživljaja i samo lijepih riječi i pohvala na račun Korejaca. Ivo Saliger, član slovenske grupe Laibach, kazao je kako su ljudi Sjeverne Koreje najsjajniji dragulj te zemlje te da nisu mogli vidjeti ni trunku cinizma, sarkazma, ironije, vulgarnosti i ostalih ‘karakteristika zapada’ u njihovim očima, licima i u ponašanju.
Njihove impresije su u priličnom kontrastu spram slike koja se na tom istom Zapadu desetljećima stvara o Sjevernoj Koreji. Ivo Saliger tvrdi kako nema te stvari u kojoj se mišljenje Zapada slaže s onim što se događa u toj zemlji ‘koju svi vole mrziti’.
– Priče o kojima tabloidi pišu o Sjevernoj Koreji uglavnom su potpuno pogrešne. Ne jedu svoju djecu, ne bacaju ljude psima i ne gladuju jer nema dovoljno hrane – tvrdi Ivo Saliger, član Laibacha, naglašavajući da za 70. godišnjicu oslobađanja od japanske okupacije nije bilo nikakve vojne parade i da su jedino vidjeli kako ljudi zadovoljno plešu po ulicama i parkovima Pyongyanga.
– Ulazak u Sjevernu Koreju nije uopće tako kompliciran, dapače, lakše je ući u Sjevernu Koreju nego u SAD – kazao je Ivo Saliger ističući kako su ljudi koje su vidjeli na ulicama tih dana bili pristojno obučeni i dobro raspoloženi, a ono što su članovi Laibacha saznali jest da se narod te zemlje želi otvoriti svijetu, ali postupno i po svojim pravilima.
Svojim specifičnim muzičkim izričajem ili svojim specifičnim vizualnim izgledom, grupa Laibach je od samih početaka svojeg djelovanja svima zapela za oko i teško je napisati ili izreći nešto što već netko nije napisao ili izrekao. Ono što je sigurno jest da se oko njih oduvijek dizala prašina, od 1980. godine, kada su se pojavili na sceni, tadašnja jugoslavenska javnost ostala je zaprepaštena.
Istovremeno, malobrojni obožavatelji kontrakulture bili su oduševljeni pojavom umjetnika koji su pljunuli ideologiji u lice, uz subverzivan način razmišljanja. Laibach je nastao u slovenskom industrijskom gradu Trbovlju, crpeći inspiraciju upravo iz te sive, turobne industrijske sredine, okružene pripadajućim elementima tadašnjeg režima.
Njihovo kontroverzno pojavljivanje na sceni pojačano je samoubojstvom tadašnjeg glasnogovornika i frontmana Tomaža Hostnika. Tek 1985. dolaze do svog prvog albuma, na čijoj se provokativnoj naslovnici, bez imena grupe, nalazio Maljevičev crni križ s Isusom Kristom.
Svojom glazbom i nastupima Laibach u međuvremenu preskače granice tadašnje Jugoslavije i započinje međunarodnu karijeru. Uslijedio je ugovor za prestižnu diskografsku etiketu “Mute Records”, uz koju su vezani i danas.
Trideset godina kasnije, oni su globalne zvijezde, s tisućama održanih nastupa na svim kontinentima, biografijom kojom se malo tko može pohvaliti i albumima od kojih je svaki priča za sebe. Interesantno je da su već u prvim godinama svog postojanja stvorili pravu vojsku umjetnika koji su ostvarili čitav niz nevjerojatnih umjetničkih djela.
Rađanjem Neue Slowenische Kunsta (NSK) rodili su se i Kozmokinetično gledališče Rdeči pilot, Kozmokinetični kabinet Noordung, Gledališče sester Scipion Nasice, Novi kolektivizam, Irwin, Dreihundert Tausend Verschiedene Krawalle itd.