Evo vidiš na što sliči moj život. Nakon 600 kilometara vožnje, ne mogu istovariti robu, moramo tu prespavati. J...m ti život – umoran i ljutit govori mi Vlado Burušić, profesionalni vozač kamiona.
– Sad ćeš vidjeti sve čari noćnog života na parkiralištu kamiona.
U Olomoucu smo, u Češkoj, gdje je došao istovariti suncokret za tamošnju uljaru.
S Vladom sam krenuo na dugo putovanje Srednjom Europom da bih vidio kakav je zapravo život vozača kamiona, koje često u javnosti nazivaju “sirovinama“, “ubojicama“, “kočijašima“, “bahatim i arogantnim likovima koji samo misle na sebe i ne obaziru se na ‘manje’ u prometu.“
– Ljudi ne znaju koliko je iscrpljujuće i fizički i psihički biti vozač kamiona. Stalno si pod pritiskom, živimo život gori nego životinje u šumi. Za nas su kava ili tuširanje hedonizam – kaže mi 48-godišnji Vlado s kojim se vozim na ruti Hrvatska - Mađarska - Slovačka - Češka - Austrija - Slovenija - Hrvatska. Trebalo nam je tri dana da prijeđemo 1700 kilometara.
Ne otvaraj prozor, komarci!
Za mene je vožnja kamionom bila nova, sasvim drukčija avantura, za koju sam mislio da će biti mačji kašalj. Pod broj jedan, bio sam uvjeren da ću ležati u krevetu u kamionu dok Vlado vozi. Na put smo krenuli u ranim jutarnjim satima. Mamuran nakon probdjevene noći i proslave 60. godišnjice Večernjeg lista u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, htio sam odmah leći u krevet u kamionu i spavati nekoliko sati dok se ne odmorim. Čim sam ušao u kamion i počeo se izuvati kako bih legao, Vlado me ohladio: – Nema spavanja u vožnji, tako nalaže zakon! Moraš sjediti u kabini i biti vezan jer su za spavanje u vožnji kazne drastične.
Prvo odredište bio nam je Balaton u Mađarskoj gdje smo trebali utovariti suncokret i odvesti ga u uljaru u Češku. Nakon sat i pol vožnje autocestom, stižemo na granični prijelaz Goričan - Letenye. Na ulasku u Mađarsku dočekala nas je kolona od 800 metara. Iako je bilo rano, sunce je već prilično pržilo i tjeralo znoj iz kože. Već tada sam shvatio da nisam bio ni svjestan kako je zapravo voziti se kamionom jer klima nam je bila slaba pomoć.
– To nije ništa, prijatelju. Osamsto metara za nas je dječja igra. Da vidiš kolonu na graničnom prijelazu s BiH kod Gradiške ili na prijelazu sa Srbijom na Bajakovu... Znali smo čekati i po 12 sati. A onda dođeš na carinu i kažu ti da ti “papiri” ne valjaju i da moraš natrag – smireno će Vlado, uvjeren da neće biti čekanja duljeg od sat vremena.
– Uh, sat vremena? I tebi to nije puno?
– Ma što ti je sat vremena, tek smo krenuli i ne znam što nas sve čeka na putu. Jesi li pošao sa mnom da vidiš kakav je naš život ili si mislio da ideš na izlet i da ćeš se voziti turističkim vlakićem? E, prijatelju, sad ćeš vidjeti naš turistički vlakić... Ako nam je ovih 800 metara najveći problem, onda divota. Kada dođemo na granicu, obrati pažnju na to kako rade mađarski policajci i odmah ćeš znati zašto kolona – govori Vlado i malo-pomalo pomiče kamion.
Mađarski policajci uzimaju nam osobne iskaznice kako bi ih skenirali, provjera je trajala cijelu vječnost. Inače, Mađarska je poznata po strogim kontrolama. Uglavnom se kontrolira radno vrijeme i vrijeme odmora vozača. Kazne za prekoračenje dopuštenog vremena rada i vožnje, pa makar se radilo i o nekoliko minuta, su od 1000 eura nadalje. Kontrolne točke su svakih 25-30 km.
Prema propisima EU, vozač smije neprekidno voziti najviše četiri i pol sata, dnevno najviše devet sati. Svi zakoni propisuju da se vozač mora nakon 4,5 sata vožnje odmarati 45 minuta. Prema hrvatskim propisima, unutar 24 sata vozači se moraju neprekidno odmarati 11 sati, a prema propisima EU odmor mogu s 11 sati smanjiti na devet.
– Ja danas moram doći do odredišta. Kako kada smijem voziti samo devet sati? Evo, na granici sam izgubio sat i pol, koji mi se računaju kao da vozim, a prošao sam samo 800 metara. Kada god pomaknem kamion, registrira mi vožnju jednu minutu. Evo, do granice nam je trebalo sat i pol i još toliko da prođemo tih 800 metara i sada za sat vremena moramo stati i odmarati se 45 minuta – požalio se Vlado.
– Pa u čemu je problem, stat ćemo i odmoriti se!
S Mađarima nema šale
– E, moj prijatelju, odmor u Mađarskoj je umor, a ne odmor. Ovdje gotovo da i nema parkirališta za kamione. Rijetka su i na njih stane samo nekoliko kamiona, tako da moraš stati, a parkinga nema! Morat ćemo stati uz cestu jer ako me zaustave i vide da sam prekoračio i jednu minutu, platit ćemo kaznu. A tek ćeš vidjeti što znači stati uz cestu – govori Vlado već polako tražeći pogledom kakvo prikladno mjesto gdje bismo mogli stati.
Uskoro je uključio žmigavac i stao tik uz cestu.
– S Mađarima nema šale. Kao što vidiš, nema adekvatnog parkirališta, a ne smiješ prekoračiti ni jednu minutu. Sad ćeš vidjeti što je odmor u Mađarskoj. Kamion moram ugasiti i automatski neće raditi klima, ali ćemo zato 45 minuta imati besplatnu saunu. Prozor ne smijemo otvoriti da nam ne ulaze komarci, pčele, bumbari i ostali kukci.
– Gdje mogu obaviti nuždu?
– Tu ti je jedan veliki WC dokle god seže šuma – nasmijao se Vlado upozoravajući me na drastične rojeve komaraca s obzirom na to da smo blizu Balatona.
– U Osijeku se u zadnje vrijeme govori samo o komarcima. Trebali bi Osječani doći ovdje da vide što su komarci.
Osim što nisam imao gdje obaviti nuždu, nisam se mogao ni odmoriti na toj vrućini, a tako sam se veselio pauzi nadajući se odspavati bar tih 45 minuta. Kako god je koje vozilo prošlo, najviše autobusi i kamioni, naš se kamion ljuljao kao da ga udara bura. Onako umornom, svako ljuljanje kamiona bilo mi je kao udarac tornada.
Nakon 45 minuta, krenuli smo prema Balatonu gdje je Vlado trebao utovariti suncokret. Srećom, nismo dugo čekali i brzo smo krenuli prema odredištu, Olomoucu u Češkoj. Nakon tri i pol sata vožnje, opet smo polako počeli tražiti parking. Napokon smo došli do jednog ugibališta usred ničega, taman da stane kamion i da nismo na cesti, ali doslovce nismo mogli izići iz kabine. Temperatura je vani bila +38 i znao sam da nam slijedi još jedna sauna.
Nakon mukotrpne vožnje kroz Mađarsku, napokon smo stigli do graničnog prijelaza Rajka sa Slovačkom... i opet kolona. Mađarska prometna inspekcija zaustavlja kamione i kontrolira ih na voznom traku umjesto sa strane, tako da nam na to odlazi pola sata.
– Unatoč svim teškoćama koje smo na putu prošli, sve ide po planu i stići ćemo na vrijeme na odredište – kaže Vlado.
Za razliku od Mađarske, za vozače kamiona Slovačka je potpuno drukčija. Ima velika parkirališta s WC-ima, na benzinskim crpkama možeš kao čovjek popiti kavu, nema gužvi i čekanja. Nakon 8,5 sati vožnje konačno smo stigli na odredište, Olomouc u Češkoj. Sada samo moramo istovariti teret i odmoriti se, a ujutro rano moramo krenuti kako bismo na vrijeme stigli utovariti drugu robu, lucernu u Brnu, i doći na vrijeme za istovar u Mariboru.
Međutim, nije prošlo bez problema. Naime, zbog pogrešne dispozicije pošiljatelja, nismo mogli istovariti robu.
– Evo, svi naši planovi pali su u vodu. Kada ćemo sutra istovariti robu, zna samo dragi Bog. Ljude koji sjede u kancelariji i bave se administracijom boli briga za nas. Glavno da oni udobno sjede u klimatiziranom uredu. Dali su mi krivi kod i ne mogu u krug tvornice. Oni su sad već doma u svojim krevetima, a ti, Vlado, vrati se u kamion i čekaj do jutra – umoran i uzrujan govori Vlado prilazeći hladnjaku i nudeći mi večeru.
– Večeras imaš na jelovniku biftek, janjetinu, ribe i škampe. Biraj, prijatelju – sad već opušteno i uz smijeh govori mi Vlado vadeći konzerve graha, tune, sardina i paštete.
– Izbora nemaš, nađi što ti odgovara i pojedi da ne umreš. Više ne smijemo voziti, a najbliži restoran ili dućan udaljen je više od 20 kilometara.
– Stari, ja jedem sve osim svinjetine. Daj mi bilo što...
Nakon večere, s obzirom na to da smo bili daleko od grada, preostalo nam je samo da idemo spavati, što sam zapravo cijeli dan i čekao. Međutim, od prevelikog umora čovjek jednostavno nekada ne može zaspati.
– Došao sam do Češke i već mi je pun kufer. Da ima autobus, isti tren vratio bih se u Zagreb! Te kolone i čekanja, kako to izdržiš? Meni je dosta i jutarnja ili podnevna špica u Zagrebu. Dugo mi je čekati i kad je crveno na semaforu. Najradije bih ostavio auto i otišao pješice. Kako ti koji si 30 godina u kamionu sve tako smireno izdržiš?
– Kamion i putovanja dio su mog života. Svoj posao i život na cesti jednostavno moraš voljeti, inače to nećeš izdržati. Više sam na cesti nego doma. Imam suprugu i dvoje djece, sada su postali punoljetni. Osim financija, svojoj djeci praktički nisam pružio ništa i to me ponekad boli najviše od svega. Jedan dan si doma, a pet na putu. Drugog izbora nemaš. Težak je to život, no novac moraš zaraditi da prehraniš obitelj. Jedino što znam raditi je voziti kamion. Za razliku od mojih kolega, koji rade za hrvatske tvrtke, ja radim za češku tvrtku i Česi su doista fer i korektni prema meni. Svjesni su svih teškoća s kojima se susrećemo na cesti i nikada ne pitaju zašto i koliko kasniš na odredište. A vozači koji rade za tvrtke iz Hrvatske i zemalja u našem istočnom susjedstvu moraju stizati na zakazane termine, a zakasne li više od tri sata na utovar ili istovar, klijenti im nabijaju penale od 100 do 250 eura. Ne kasniš ti zato što si negdje sjedio i uživao, to može biti kvar na kamionu, probušena guma ili gužva na granici. Hrpa stvari može poći krivo i jednostavno kasniš. Nekada smo jednostavno preumorni za vožnju iako smo imali pauzu.
– Teško je odmoriti se u kamionu. Sada ćeš vidjeti. Moramo spavati bez klime jer kamion ne smije biti upaljen. A vidi ovu vrućinu, prava sauna. Znojiš se, ponekad ne zaspiš dugo u noć. Tijelo se jednostavno ne stigne odmoriti – govori Vlado koji je već polako gubio snagu za razgovor.
– Ponekad se probudiš umorniji nego što si bio kada si legao. A trebaš ustati i sjesti za upravljač i nagaziti gas kako bi stigao na vrijeme. Sve to uzima danak. Osim problema sa želucem zbog loše prehrane, najčešće boljke vozača tiču se kralježnice zbog dugog sjedenja i desne noge koja stalno pritišće papučicu gasa. A tu je i psiha. Moraš biti koncentriran 13 sati dnevno. Kamion ti je stalno u glavi, pa čak i u slobodne dane misliš na utovar i istovar. Najgore nam je zimi, kada pada kiša ili snijeg, jer tada nemaš kamo. Uvjeti za vožnju su teški. Ponekad jedva čekamo da opet počnemo voziti jer tako vrijeme brže prolazi. Odvojenost od najbližih je najteža – govori Vlado.
Nisam siguran je li još što rekao jer je to bilo zadnje što sam čuo prije nego što sam utonuo u duboki san. Probudio me miris kave koju je Vlado skuhao na rešou.
Uh, prometna inspekcija
– To je moja kava, hoćeš-nećeš, druge nema.
– Vlado, gdje ćemo se oprati i istuširati?
– E, to je pitanje za milijun dolara. Budi sretan dobijemo li novi kod da možemo ući u krug tvornice i da tamo odeš na WC. A tuširanje? Evo, imaš pola litre vode i odredi prioritete. Vidi na što sličimo, smrdimo na kilometre. A priča se da vozače posjećuju prostitutke. Daj mi reci koja bi sad meni ili tebi prišla. Osim što smrdimo, ne bi došle ni zbog novca. Sve one znaju da jedva prehranjujemo i sebe.
Na sreću, ubrzo je stigao novi kod za istovar. Nakon istovara, oko 10 sati krenuli smo u Brno na utovar, odakle smo brzo morali u Maribor gdje smo trebali doći do 21 sat da bismo istovarili robu. Međutim, ni to nije prošlo glatko. Pri ulasku u Beč bila je velika gužva i kolona pa smo još morali raditi stanke i u Maribor smo stigli u 21.15 što je bilo prekasno za istovar. Sve moje nade da ću tu večer spavati u svom krevetu pale su u vodu. Bila je to još jedna noć u kabini kamiona. Nakon što smo drugo jutro istovarili robu, sretni ulazimo u Hrvatsku, i ravno pred – prometnu inspekciju. Iako je Vlado bio nervozan i u laganoj panici, jer nikad ne znaš što se može naći, a kazne su do 2000 kuna za vozača i od 6000 do 20.000 kuna za tvrtku, bili je sve ispravno, a inspektor ljubazan i profesionalan, i napokon smo, s osmijehom na licu, stigli u Zagreb.
– I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, ponekad i po 15 dana u kabini kamiona. Kad inspekcija očita karticu vozača, bitno je da imaš pauzu. Gdje i kakvu, nije bitno. Zar je odmor spavanje usred šume pola metra od prometnice? Nažalost, bitna je forma, sadržaj je manje bitan. I kad se dogode tragedije, onda su vozači divljaci, neodgovorne budale... Svi vide posljedice, ali nitko ne pita za uzroke – na rastanku rekao je Vlado te me pitao kada ću ponovno s njim.
– Nikada više. Radije bih mjesec dana bio na ratištu nego jedan dan u kamionu!
neka novinar ode na građevinu i poljoprivredu da vidi kako se zarađuje crkavica od 3 do 4 tisuće kuna