Nakon tolikih muških kukavica u hrvatskoj vlasti vrijeme je 
za hrabru ženu

Preksutra je važan dan. Valjda najkatoličkija, najkonzervativnija, najzatucanija, vlasti u suknji najnesklonija zemlja u Europi mogla bi dobiti ženu na predsjedničkom tronu. To i jest bit ovih predsjedničkih izbora. Sudeći po posljednjih petnaest godina, po učincima Stjepana Mesića i Ive Josipovića, budućnost neće poslušati kandidate o kojima u nedjelju odlučujemo, to jest novoizabrana predsjednica ili predsjednik ni izdaleka ne bi za stanje u zemlji bila onako presudna ili presudan kako se u predizbornoj kampanji obećava i prijeti. Ustav Pantovčaku namjenjuje mnogo više simbolike vlasti nego vlasti same. Ipak, može li se iz te simbolike, a i s njezinom pomoći, iskoračiti u stvarni utjecaj? Kad je, na primjer, riječ o gospodarstvu, Milanović je odlučivao o svemu a Josipović ni o čemu. Ali primanja i domjenci kod predsjednika države bili su autoritativniji od svih drugih koje su priređivali najviši državni dužnosnici ili tijela. Hoće li manje-više tako biti i ubuduće - Pantovčak će ostati simbol političke moći, a Vlada će odlučivati o gospodarstvu i drugome bitnom za zemlju na Pantovčak se i ne osvrćući, ostavljajući ga u njegovoj iluziji autoritativnosti? Zbog tih je pitanja važno da imamo ženu kao najozbiljnijeg kandidata za tu, makar simboličnu vlast, koja bi se mogla iskoristiti i za stvarne učinke. 

Već u prvom krugu Hrvatska je golemim brojem glasova koje je dala Kolindi Grabar-Kitarović pokazala da joj je vrijednost osobe važnija od spola, no te vrijednosti HDZ-ova kandidatkinja ima upravo kao žena. Stoga su bila promašena očekivanja onih koji su mislili da će se Kolinda poskliznuti na konzervativizmu HDZ-ovih birača kao što su promašena i očekivanja da u drugom krugu neće dobiti previše glasova još konzervativnijih Kujundžićevih poklonika iz prvog kruga. Ona je prešla onu granicu do koje se i na kojoj se politička senzibilnost birača po tradiciji i navici priklanja muškom spolu. Koliko god je to njezin osobni pothvat, jednako je i dokaz modernosti biračkog tijela. Može to biti i pokazatelj zasićenosti ljudi neuspješnim, kilavim, pred europskim i svjetskim gazdama servilnim i poniznim hrvatskim političarima, navodnim muškarcima. Možda žena može ono što muškarci u desetljeće i pol nisu mogli! Muški je spol u hrvatskoj politici poslije Tuđmana pokazao svu bijedu nedostatka muškosti i muževnosti, svu bijedu velikih ambicija političara u Hrvatskoj i spremnost istih tih političara da se daju uškopiti u Bruxellesu, Londonu, Washingtonu... Nije li nakon tolikih uškopljenika vrijeme za ženu na čelu države!? Možda se upravo ona u simboličnoj ulozi predsjednika iskaže i kao osoba koja će svojim autoritetom davati smjer politici i izvršnoj vlasti. Ako i nema ustavnih ovlasti za odlučivanje, ima dovoljno ovlasti da uz građane čini pritisak na izvršnu vlast ne bi li se Hrvatska napokon počela izvlačiti iz sve nepodnošljivijeg siromaštva uzrokovanog katastrofalnim gospodarstvom i nezaposlenošću, iz grabežljivosti banaka i drugih inozemnih profitera, iz kolonijalnog položaja. Hrvatskoj su u budućnosti itekako potrebni hrabri političari, a već samom činjenicom da se kandidirala za predsjednika države Kolinda Grabar-Kitarović je pokazala da je hrabra osoba, kao što se hrabro držala i u okršajima sa svojim takmacima. 

Tu je hrabrost pokazivala i u vrijeme despota Sanadera u čijoj je nemilosti bila, a ni na visoke položaje u NATO-u ne imenuju se kukavice. U usporedbi s političarima na vlasti od početka 2000. godine do danas, u usporedbi s njihovim mizernim držanjem i pred Haagom, i pred Bruxellesom, i u rasprodaji nacionalnih bogatstava, Kolinda Grabar-Kitarović ima dragocjenu razliku. Pa bi različitom od dosadašnje mogla učiniti i vladajuću hrvatsku politiku u idućim godinama u kojima će zemlju trebati izvlačiti iz najteže krize u kojoj se našla poslije rata. Stoga su preksutrašnji izbori važni, jer nakon tolikih loših iskustava s muškim kukavstvom Hrvatskoj neku nadu može dati ženska hrabrost.