U Njemačkoj, zemlji s najvećom hrvatskom iseljeničkom zajednicom u Europi, druga generacija iseljenih Hrvata odlično se uklopila u njemačko društvo. Većina ih je rođena ili su zarana došli u Njemačku. Iako su kod kuće odgajani kao Hrvati, školski odgoj i odgoj sredine u kojoj žive oblikovali su ih tako da danas mogu reći da su "ljudi s dva identiteta i dvije domovine.
Morali su se snalaziti
U Frankfurtu na Majni, u kojem, prema podacima Hrvatske katoličke misije, živi oko 15 tisuća Hrvata, brojni pripadnici druge generacije hrvatskih iseljenika završili su više i visoke škole. Među njima su i mladi bračni par Ana i Daniel Konta. Dvadesetosmogodišnja Ana diplomirala je ekonomiju i radi u poznatoj konzalting tvrtki Roland Berger kao osobna asistentica za savjetovanje glavnih partnera. Njezin tridesetdvogodišnji suprug Daniel diplomirani je pravnik i ima vlastiti odvjetnički ured specijaliziran za radno, obiteljsko i prometno pravo. Za razliku od Ane koja je u Njemačku došla kod oca kao sedmogodišnjakinja (zajedno s majkom, starijim bratom i dvije sestre), Daniel je rođen u Frankfurtu. Ondje je živio od najranijeg djetinjstva te krenuo u vrtić. Kad je navršio pet godina, roditelji, koji su planirali za stalno napustiti Njemačku, vratili su ga u Orguz kod Livna, gdje su se o njemu brinuli baka i djed po majci.
– Tada su moji roditelji planirali da će se vratiti za stalno. Kako se njihov povratak odužio, jer su uvijek trebali još nešto zaraditi, ja sam već krenuo u školu. Na selu sam imao sve. Život kod bake i djeda nije mi padao teško. U to doba bilo je puno djece čiji su jedan ili oba roditelja radili u Njemačkoj. Moj slučaj ni po čemu, dakle, nije bio jedinstven. Pravi šok za mene bio je ponovni povratak u Njemačku. Sjećam se da sam upisao treći razred i da sam potpuno bio zaboravio njemački. Pola godine mi je trebalo da se naviknem i prihvatim promjenu – govori Daniel čiji je kasniji obrazovni put zbog njemačkog jezika išao težom stranom.
– U petom razredu sam najprije upisao realku, da bih se kao ponajbolji učenik prebacio u gimnaziju u jedanaestom razredu. Nakon završetka gimnazije upisao sam studij prava u Frankfurtu, gdje sam i diplomirao. Nakon odrađenog pripravničkog u Darmstadtu, otvorio sam vlastiti odvjetnički ured u Frankfurtu gdje i danas radim – priča nam Daniel svoj životni put u kojem se, kako ističe, stalno morao sam snalaziti.
– Za razliku od današnje treće generacije koju roditelji voze gdje god treba, moja je generacija sama išla u školu, sama na treninge nogometa ili drugog sporta koji smo trenirali... To što smo se naučili sami snalaziti danas nam je od velike koristi jer smo sigurniji u sebe i u donošenju odluka smo puno samostalniji nego ovi mlađi – ističe Daniel.
S njime se slaže i njegova supruga Ana, kojoj prilagodba na njemački način života nije bila lagana.
– Kad sam prvi dan došla u školu, nisam znala ni riječi njemačkog. Neugodno sam se osjećala i kasnije kad bih izišla iz škole, jer sam sama morala desetak minuta ići pješice do stana u kojem smo stanovali. Roditelji su radili, a nije bilo ni autobusa i tramvaja kao danas. To me ojačalo tako da sam se odmalena naučila prilagođavati i sama rješavati većinu problema – priča Ana.
O povratku u Hrvatsku ili u BiH ne razmišljaju, no, kažu, nikad se ne zna. Iako su profesionalno oboje vezani uz Frankfurt, ne bi imali ništa protiv da im se pruži tako dobra poslovna ponuda koju ne bi mogli odbiti.
Sve se može dogovoriti
– Realno gledano, to bi bilo teško. Odgojem i srcem jesmo Hrvati, ali su nam radne navike i pogledi na život puno sličniji njemačkom načinu razmišljanja – kaže Daniel.
Pritom ističe primjer iz svoje odvjetničke prakse i kaže da se s našim ljudima, pogotovu onima iz prve generacije hrvatskih iseljenika, o svemu u poslu može dogovoriti. Složni su oboje da je prva generacija Hrvata podnijela najveći teret.
lakse je srbima u Hrvatskoj nego Hrvatima vani,ehehehehehehheeh