Nalaženje prave mjere test je i za Golužu i 
za njegove izabranike

Bolje da naši rukometaši nisu nabili Brazilce. Da su ih nakantali još bi se iste večeri popilo hektolitre piva i slavilo nove svjetske prvake. Dok se ne riješi čudnovata veza piva i sporta, reprezentaciji preostaje da se poboljša i počne uvjerljivije pobjeđivati. Možda je i probitačnije da su rukometaši skromnije počeli. Da se dogodilo drugačije, stvorila bi se javna euforija koja bi im mogla samo škoditi. Bolje je da rezultatski i pobjednički rastu postupno. Tako se ne stvaraju prividi i samoobmane kojih su inače pune hrvatska tradicija i sadašnjost. S pobjedničkim reprezentativnim usponom rast će i ugled izbornika Slavka Goluže. Bio je izuzetno dobar igrač, no kao trener još nije dospio do pravoga trenerskoga vrha. Ne bude li sa svojom momčadi osvojio vredniju medalju od brončane s posljednjega svjetskoga prvenstva, ni Golužu neće pratiti najblještaviji reflektorski sjaj, niti će učiniti korake potrebne da se popne na svjetski trenerski vrhunac. Njega su dosad osvojili samo rukometni magični voluntarist Velimir Kljaić i čudesni rukometni alkemičar Lino Červar. Mi smo kao narod skloniji euforiji i letargiji, nego realizmu i racionalnosti. Uz mogućnost prigovora za sklonost sentimentu jugonostalgije, prigodno je prisjetiti se srpskoga akademika Vladimira Dedijera i njegova govora o tamošnjem nacionalnom karakteru. Dedijer je rekao: “Mi Srbi smo čudan narod. Kad pobeđujemo, voda nam do kolena. A kad gubimo, krene ona kosovska kuknjava.” Hrvati ne idu baš u takve krajnosti, no ipak bi se moglo reći da, kad pobjeđujemo, odmah počnu nacionalne budnice, a kad izgubimo, uvijek nam je netko drugi kriv za poraz i tada nas obuzme depresivno domobransko samosažalijevanje. Zbog toga je nalaženje prave mjere uvjet ne samo za rukometaše nego i za sve nas.

Nalaženje prave mjere test je i za Slavka Golužu i za njegove izabranike. Od navijača se nešto takvo baš i ne može tražiti. Svih prijašnjih godina takvo je nerealno navijačko raspoloženje bilo najčešće medijski poticano. Pogotovo s televizijskih ekrana gdje se neumjesno bučilo s pivom u jednoj, a s nacionalnom trobojnicom u drugoj ruci. No, ove godine pokazala se i sva domoljubna atrofija tzv. nacionalne televizije. Naime, da je HRT-u doista stalo do uloge kakvu bi, kao nacionalna televizija, trebao imati, onda prijenose reprezentativnih utakmica ne bi ni pod koju cijenu prepustio komercijalnome, ali prijenosu nevičnome RTL-u. Možda je i HRT-ovo gubljenje prava na prijenose spomenutih utakmica još jedan pokazatelj nastavka propadanja HRT-a. Da izbornika Golužu ne stigne početak trenerskoga nazadovanja, nužno bi mu bilo da se vrati sa srebrnom ili čak sa zlatnom medaljom. Tek bi se tada pridružio dvojcu rukometnih besmrtnika, tj. Kljaiću i Červaru. Oni su imali nešto samo njihovo što ih je činilo jedinstvenima u rukometnome svijetu. Njihovo znanje i liderstvo poželjno je u cjelokupnom hrvatskom društvu.

Pokojni Velimir Kljaić-Kljun bio je oličenje i znanja i autoriteta. Takvih nam vrsnih majstora posvuda fali i nedostaje i danas. Nekompetentni su se namnožili i uspješno rasporedili, pa stručni i sposobni često i nemaju prilike pokazati što znaju. Nama nedostaje pravih i strateških zamisli i odlučnih da takve ideje provedu. Upravo su tu umješnost u rukometu demonstrirali Kljaić i Červar. Kljaić je znao i glasno zaprijetiti i strogo ukoriti, ukazati na pogreške, ali i pokazati pravi put. Lino Červar možda je naoko bio demokratičniji od Kljaića, no znalo se da je njegova zadnja. Razmišljali su kontekstualno i strateški. Imali su svoje mišljenje i svoje zamisli, a da pri tome imaju uvida u znanje i vještine onih koje vode. Iz njihova rada i iskustva mogli su puno naučiti i drugi. Napose naši političari, no oni, kao što se možemo gotovo svakodnevno osvjedočiti, misle da su dovoljni sami sebi, da su univerzalni znalci koji imaju neporecivu pamet. Zbog toga će i za Slavka Golužu i igrače biti važno da ne povjeruju u sličnu ludoriju. U nju mogu vjerovati jedino samodopadni Hrvati. Možemo se samo nadati da takvi nisu ni otišli u Katar.